Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine
1. Kapital
1. Na čemu se osniva kapital, tj. privatno vlasništvo na proizvode tudjeg rada?
"Ako se sam kapital ne svodi na kradju i prevaru, njemu je ipak potrebna pomoć zakonodavstva da bi se nasljedstvo učinilo svetim" (Sej, tom I, str. 136, bilješka).[Q]
Kako se postaje vlasnik proizvodnih kapitala? Kako se postaje vlasnik proizvoda koji se stvaraju pomoću tih kapitala?
Pomoću pozitivnog prava. (Sej, tom II, str. 4.)
Što se stječe kapitalom, nasljedstvom jednog velikog imanja, na primjer?
"Netko tko, na primjer, nasljedi veliko imanje, ne stječe, doduše, na taj način neposredno i političku moć. Vrsta moći koju mu taj posjed neposredno i direktno prenosi, to je moć kupovanja, to je pravo zapovedanja nad svim radom drugih ili nad svim proizvodima toga rada koji na tržištu trenutno postoje." (Smit, tom I, str. 61)
Kapital je, dakle, upravljačka vlast nad radom i njegovim proizvodima. Kapitalist posjeduje tu vlast ne zahvaljujući svojim ličnim ili ljudskim svojstvima, nego kao vlasnik kapitala. Njegova moć jest kupovna moć njegovog kapitala, kojoj se ništa ne može opirati.
Mi ćemo kasnije vidjeti kako kapitalist pomoću kapitala vrši svoju vlast nad radom, a onda ćemo vidjeti vlast kapitala nad samim kapitalistom.
Što je kapital?
"Une certaine quantite de travail amasse et mis en reserve."(26) (Smith, tom II, p. 312.)
Kapital je nagomilani rad.
1. Zaliha, fonds, Stock je svako gomilanje proizvoda zemlje i manufakturnog rada. Glavnica se naziva kapiatlom tek onda kad svom vlasniku daje prihod ili dobitak. (Smith, tom II, str. 191.)
2. Dobit od kapitala Profit ili dobit od kapitala sasvim je različit od nadnice. Ova se različitost pokazuje na dvostruki način: prvo, dobit od kapitala se u potpunosti odredjuje prema vrijednosti uloženog kapitala, iako rad oko nadgledanja i upravljanja kod različitih kapitala može biti jednak. Zatim, u velikim tvornicama je taj cjelokupni rad povjeren glavnom činovniku, čija plaća ne stoji ni u kakvoj vezi s kapitalom čiji učinak on nadgleda. Iako se rad vlasnika svodi ovdje gotovo na nulu, on ipak zahtjeva profite razmjerno svom kapitalu. (Smit, tom I, str. 97-99.)
Zašto kapitalist zahtjeva ovu proporciju izmedju dobiti i kapitala?
On ne bi imao interesa da upošljava radnike kad od prodaje njihova proizvoda ne bi očekivao više nego što je nužno da bi nadnoknadio kapital koji je dao kao predujam za nadnice, niti imao interesa da radije uloži veliku nego malu sumu novca kad njegov profit ne bi bio razmjeran opsegu uloženog kapitala. (Tom I, str. 96, 97.)
Kapitalist vuče, dakle, prvo, dobit na nadnicu, drugo, na predujmljene sirovine.
U kakvom se odnosu nalazi dobit prema kapitalu?
Ako je već teško da se odredi obična srednja stopa nadnice na datom mjestu i u (datom) vremenu, još je teže procjeniti dobit kapitala. Promjene u cijeni roba s kojima kapital trguje, sreća i nesreća njegovih rivala i mušterija, hiljadu drugih slučajeva kojima su robe izložene kako za vrijeme transporta tako i u skladištima, izazivaju promjenu u profitu svakog dana i gotovo svakog sata. (Smit, sv. I, str. 179, 180.) Koliko god je sad nemoguće s preciznošću odrediti dobit od kapitala, o njemu ipak možemo stvoriti predodžbu prema kamati od novca. Tko s novcem može mnogo zaraditi, taj mnogo daje za mogućnost da se s njim posluži, a ako malo zaradi njegovim posredstvom, onda daje malo. (Smit, sv. I, str. 181.) Proporcija koja se mora održati izmedju obične kamatne stope i stope čiste dobiti nužno se mijenja s porastom ili padom dobiti. U Velikoj Britaniji se računa da je dvostruka kamata ono što trgovci nazivaju un profit honnete, modere, raisonnable;(27) to su izrazi koji ništa drugo ne kažu, vec da je to obian i uobičajan profit. (Smit, tom I, str. 198.)
Koja je najniža stopa dobiti? A koja je najviša?
Najniža stopa obične dobiti od kapitala mora uvijek biti nešto viša nego što je nužno da bi kompenzirala slučajne gubitke, kojima je izloženo svako ulaganje kapitala. Ovaj surplus(28) je zapravo dobit ili le bénéfice net(29). Isto tako stvar stoji sa najnižim iznosom kamatne stope. (Smit, tom I, str. 196.)
Najviša stopa do koje se mogu popeti obični profiti jeste ona koja u većini robâ u cjelini oduzima zemljišnu rentu i svodi nadnicu za dostavljenu robu na najnižu cijenu, samo na izdržavanje radnika za vrijeme rada. Radnik se uvijek mora hraniti na jedan ili drugi način dok god se koristi u dnevnom poslu; zemljišna renta može sasvim otpasti. Primjer: u Bengaliji, ljudi indijske trgovacke kompanije. (Smit, tom I, str. 197, 198.)
Osim svih koristi neznatne konkurencije koje kapitalist u ovom slučaju smije iskorišćavati, može on na častan način držati tržišnu cijenu iznad prirodne cijene:
Prvo, pomoću trgovacke tajne ako je tržište jako udaljeno od onih koji ga opskrbljuju; naime, pomoću zataivanja promjene cijene, njenog povišenja iznad prirodnih stanja. To zataivanje dovodi do toga da drugi kapitalisti ne ulažu svoj kapital u tu granu.
Zatim pomoću tvorničke tajne, koja omogućava kapitalisti s manjim proizvodim troškovima a s više profita dostavlja svoju po istim ili čak nižim cijenama nego njegovi konkurenti. - (Prevara pomoću zataivanja nije nemoralna? Buržovna trgovina.) - Dalje: gdje je proizvodnja vezana za odredjeno mjesto (na primjer, skupoceno vino), pa efektivna potražnja nikad ne može biti zadovoljena. Napokon: pomoću monopola individua i kompanija. Monopolska cijena je visoka koliko je moguće. (Smit, tom I, str. 120-124.)
Drugi slučajni uzroci koji mogu povisiti dobit od kapitala:
Stjecanje novih teorija ili pojava novih trgovackih grana često uvećavaju dobit od kapitala, čak i u bogatoj zemlji, jer starim trgovačkim granama odvlače jedan dio kapitala, umanjuju konkurenciju, tržište opskrbljuju s malo roba, čije cijene onda rastu; trgovci tim robama mogu onda za posudjeni novac platiti veće kamate. (Smit, tom I, str. 190.)
Ukoliko se jedna roba više obradjuje, ukoliko postaje predmet manufakture, raste onaj dio cijene koji se dijeli na nadnicu i profit u odnosu na dio koji sačinjava zemljišnu rentu. Napretkom koji na toj robi postiže ručni rad ne uvećava se samo broj profita, nego je svaki sljedeći profit veći od prethodnoga, jer je kapital iz kojeg on proističe uvijek nužno veći. Kapital koji zapošljava tkalce uvijek je nužno veći od onoga koji zapošljava prelce, jer ne nadomješta samo ovaj poslednji kapital i njegov profit, nego osim toga daje i tkalcima nadnice, a dobit mora uvijek biti u nekoj proporciji s kapitalom. (Smit, tom I, 102, 103.)
Dakle, sve veća količina ljudskog rada u prirodnom proizvodu i obradjenom prirodnom proizvodu ne povećava nadnicu, nego povećava djelimicno broj kapitala koji dobivaju, a djelomično razmjer svakog slijedećeg kapitala prema prethodnome.
O profitu koji kapitalist vuče iz podjele rada bit će govora kasnije.
On dobiva dvostruko: prvo od podjele rada, drugo, uopće od povećanja količine ljudskog rada u prirodnom proizvodu. Ukoliko je u nekoj robi veći udio koji unosi čovjek, utoliko je veća dobit od mrtvog kapitala.
U jednom istom društvu prosječna stopa profita od kapitala mnogo je bliža istom nivou nego plaća različitih vrsta rada (tom I, str. 228). Kod različitih ulaganja kapitala mijenja se uobičajna stopa profita prema većoj ili manjoj sigurnosti da će kapital biti vraćen. "Stopa profita raste s rizikom, iako ne u potpunoj proporciji". (Ibid., str. 226, 227.)
Razumije se samo po sebi da dobiti od kapitala rastu i uslijed olakšica ili pojeftinjenja sredstava cirkulacije (na primjer, papirnog novca).
3. Vladavina kapitala nad radom i motivi kapitalista
Jedini motiv kojim se posjednik kapitala rukovodi pri ulaganju u argikulturu ili manufakrturu ili u posebnu granu trgovine en gros ili en detail, jesu izgledi za njegov vlastiti profit. Nikada mu ne pada na pamet da proračuna koliko će produktivnog rada zaposliti svaka od tih vrsta ulaganja, ili koliko će uvećati vrijednost godišnjeg proizvoda zemljišta i rada svoje zemlje. (Smit, tom II, str. 400, 401.)
Najkorisnije ulaganje kapitala za kapitalistu jest ono koje mu uz istu sigurnost daje najveću dobit. To ulaganje nije uvijek najkorisnije za društvo; najkorisnije je ono koje je usmjereno na izvlačenje koristi iz proizvodnih snaga prirode. (Sej, tom II, str 131.)
Najvažnije operacije rada uredjuju se i vode prema planovima i spekulacijama onih koji ulažu kapital; a cilj koji oni sebi postavljaju u svim tim planovima i operacijama jeeste profit. Dakle: stopa profita ne raste kao zemljišna renta i nadnica s blagostanjem društva, i ne pada kao one s njegovim opadanjem. Naprotiv, ta stopa je prirodno niska u bogatim zemljama, a visoka u siromašnim zemljama; ali nikad nije tako visoka kao u zemljama koje najbrže jure u susret svojoj propasti. Dakle, interes te klase nije u istoj vezi s općim interesom društva kao interes obeju drugih klasa... Poseban interes onih koji se bave posebnom trgovačkom ili manufakturnom granom uvijek je u stanovitom smislu različit od interesa publike, a često mu je čak i neprijateljski suprostavljen. Interes je trgovca da uvijek proširuje tržište i ograniči konkurenciju prodavaca... To je klasa ljudi čiji interes nikad neće biti egzaktno isti kao interes društva, klasa koja je općenito zainteresirana da publiku prevari i nadmudri. (Smit, tom II, str. 163-165.)
4. Akumulacija kapitala i konkurencija medju kapitalistima
Umnožavanje kapitala koje povisuje nadnicu teži tome da smanji dobit kapitalista konkurencijom medju kapitalistima. (Smit, tom I, str. 179.)
"Ako, na primjer, kapital koji je potreban sitnoj trgovini jednog grada bude podeljen medju dva različita trgovca, konkurencija će učiniti da će svaki od njih prodavati jeftinije nego kad bi se kapital nalazio u rukama jednog jedinog trgovca; a kad je podeljen medju 20, konkurencija će biti upravo za toliko aktivnija i utoliko manje će biti data mogućnost da se oni medjusobno sporazumevaju da povise cijenu svoje robe. (Smit, tom II, str. 372, 373.)
Budući da mi sada već znamo da su cijene monopola maksimalno visoke, jer je čak i s običnog nacionalnoekonomskog gledišta interes kapitalista suprotan interesima društva, jer povišenje dobiti od kapitala djeluje na cijenu robe kao složena kamata (Smit, tom I, str. 190-201), izlazi da je konkurencija jedina pomoć protiv kapitalista koji prema navodu nacionalne ekonomije djeluje jednako blagotvorno na povišenje nadnice kao i pojeftinjenje roba u korist potrošacke publike.
Ali konkurencija je moguća samo tako ako se kapitali umnože, i to u mnogo ruku. Nastajanje mnogih kapitala moguće je samo pomoću mnogostrane akumulacije, jer kapital uopće nastaje samo pomoću akumulacije, a mnogostrana akumulacija nužno se obrće u jednostranu. Konkurencija medju kapitalima uvećava akumulaciju medju kapitalima. Akumulacija, koja je u uslovima privatnog vlasništva konkurencija kapitala u malo ruku, uopće je nužna konzekvencija kad se kapitali prepuste svom prirodnom toku, a to prirodno odredjenje kapitala probija sebi pravi slobodni put tek konkurencijom.
Čuli smo da je dobit od kapitala srazmjerna njegovoj količini. Zatim, bez obzira na namjernu konkurenciju, veliki se kapital, dakle, srazmjerno svojoj količini akumulira brže nego mali kapital.
Prema tome, akumulacija velikog kapitala je mnogo brža od akumulacije maloga bez obzira na konkurenciju. Ali slijedimo dalje taj razvoj.
Umnožavanjem kapitalâ smanjuju se profiti od kapitala pomoću konkurencije. Dakle, prije svega trpi mali kapitalist.
Umnožavanje kapitalâ i velik broj kapitala pretpostavlja, nadalje, progresivno bogaćenje zemlje.
"U zemlji koja je dospjela do vrlo visokog stupnja bogatstva uobičajna stopa dobiti je tako malena da je kamatna stopa, čiju isplatu ta dobit omogućava, suviše niska da bi drugi ljudi, osim najbogatijih, mogli živjeti od kamate na novac. Dakle, svi ljudi srednjeg imovnog stanja moraju uložiti svoj kapital, baviti se nekim poslom ili se interesirati za neku granu trgovine." (Smit, tom I, str. 197.)
Ovo stanje je omiljeno stanje nacionalne ekonomije.
"Proporcija koja postoji izmedju sume kapitala i dohodka svagdje odredjuje proporciju u kojoj će se nalaziti industrija i besposličarenje; gdje kapitali odnesu pobjedu, tamo vlada industrija; gdje pobede prihodi, vlada besposličarenje." (Smit, tom II, str. 235.)
Kako stoji s ulaganjem kapitala u toj povećanoj konkurenciji?
"S umnožavanjem kapitala mora se sukcesivno povećavati kvantitet
fonds ra preter a interet;(30)
uvećanjem tog novca kamata postaje manja,
1. jer pada tržišna cijena svih stvari ukoliko se više povećava njihov kvantitet,
2. jer umnožavanjem kapitalâ u jednoj zemlji postaje teže uložiti nov kapital
na koristan način. Time što posjednik jednog kapitala čini sve moguće napore
da se domogne posla koji je zauzeo drugi kapital, povećava se konkurencija medju
raznim kapitalima. Ali većinom se on ne može nadati da će taj drugi kapital
istisnuti s njegova mjesta drukčije sem ponudom da će poslovati pod boljim uvjetima.
On ne samo što mora prodavati stvari jeftinije nego ih često mora i kupovati
skuplje da bi našao priliku za prodaju. Ukoliko se odredjuje više kapitala za
održavanje proizvodnog rada, utoliko postaje veća potražnja za radom: radnici
lako nadju zaposlenje, ali kapitalisti teško nadju radnike. Zbog konkurencije
kapitalista penje se nadnica i padaju prihodi." (Smit, tom II, str. 358, 359.)
Sitni kapitalist ima, dakle, na izbor:
1. ili da svoj kapital pojede, jer više ne može živjeti od kamate, dakle, da
prestane biti kapitalist;
2. da se sam prihvati posla, da svoju robu jeftinije prodaje i skuplje kupuje
nego bogatiji kapitalisti i da plaća povišenu nadnicu; dakle, budući da je tržišna
cijena zbog predpostavljanje visoke konkurencije već vrlo niska, da se upropasti.
Ako, naprotiv, veliki kapitalist želi istisnuti maloga, on ima, njemu nasuprot,
sve prednosti koje kapitalist ima nasuprot radniku. Veći kvantitet njegova kapitala
nadomješta mu manje dobitke, a on može podnositi čak i momentane gubitke sve
dok manji kapitalist ne bude upropašcen i dok on ne bude oslobodjen te konkurencije.
Tako on sebi akumulira dobitke malog kapitaliste.
Dalje: veliki kapitalist kupuje uvijek jeftinije nego maleni, jer kupuje masovnije. On može, dakle, bez štete prodavati masovnije.
Ali ako pad kamate od novca pretvori srednje kapitaliste iz rentijerâ u poduzetnike, onda umnožavanje poslovnog kapitala i manji dobitak koji zbog toga slijedi izazivaju obratno pad kamate od novca.
"Time što se smanjuje korist koja se može vući od upotrebe kapitala, smanjuje se nužno i cijena koja se može platiti za upotrebu toga kapitala." (Smit, tom II, str. 359.)
"Ukoliko se bogatstvo, industrija, stanovništvo više uvećavaju, utoliko se više smanjuje kamata od novca, dakle dobit kapitalista; ali oni sami se za to ne povećavaju sporije, već još brže nego prije, uprkos smanjenju dobitaka... Veliki kapital, iako s malim dobicima, umnožava se općenito mnogo brže nego mali kapital s velikim dobicima. Para ide na paru, kaže poslovica." (Tom I, str. 189.)
Ako se, dakle, tom velikom kapitalu suprostave sasvim maleni kapitali s malenim dobicima, kao što je to pod pretpostavljenim stanjem jake konkurencije, on ih onda potpuno uništava.
Nužna posljedica u toj konkurenciji jest onda opće pogoršanje kvaliteta roba, krivotvorenje, prevara u proizvodnji, masovno trovanje, kao što se pokazuje u velikim gradovima.
Nadalje važna je okolnost u konkurenciji velikih i malenih kapitala odnos capital fixe i capital circulant.(31)
"Capital circulant je kapital koji se primjenjuje za proizvodnju sredstava za život, u manufakturi ili trgovini. Taj tako uloženi kapital ne daje svom vlasniku prihod ili profit dok je u njegovom posjedu ili dok ostaje u istom obliku. Iz njegove ruke on neprestano ide u odedjenom obliku da bi se vatio u drugom i donosi profit samo pomoć tog sukcesivnog pretvaranja i zamjenjivanja. Capital fixe sastoji se iz kapitala koji je uložen u poboljšanje zemlje, u kupovanje strojeva, orudja, alata i sličih stvari." (Smit, tom II, str. 197, 198.)
"Svaka ušteda u rashodima stalnog kapitala jeste porast čiste dobiti. Cjelokupni kapital svakog poduzetnika nužno se dijeli na capital circulant i capital fixe. Ako suma kapitala ostaje ista, jedan dio će biti utoliko manji ukoliko je drugi veći. Capital circulant daje mu materijal i nadnice, i pokreće proizvodnju. Dakle, svaka ušteda u capital fixe koja ne umanjuje proizvodnu snagu rada uvećava kapital (fonds)." (Smit, tom II, str. 226.)
Od samog početka se vidi da je odnos capital fixe i capital circulant mnogo povoljniji za velike nego za manje kapitaliste. Krupni bankar treba samo neznatno više capital fixe nego vrlo maleni bankar. Njegov capital fixe ograničava se na izdatke za poslovnu kancelariju. Orudja velikog zemljoposjednika ne uvećavaju se srazmjerno veličini njegova zemljišta. Isto tako je kredit, u kojem veliki kapitalist ima prednosti nad manjim, utoliko veća ušteda u capital fixe, naime u novcu koji kapitalist uvijek mora imati u gotovu. Napokon, razumije se da tamo gdje je gotovo sav ručni rad postao tvornicki rad, malenom kapitalistu nije dovoljan ni njegov cjelokupni kapital da bi posjedovao samo potrebni capital fixe. On sait que les travaux de la grande culture n'occupent habituellement qu'un petit nombre de bras.(32)
Uopće, pri akumulaciji velikih kapitala srazmjerno se vrši koncetracija i pojednostavljivanje capital fixe u poredjenju s manjim kapitalistima. Veliki kapitalist uvodi sebi neku vrstu organizacije orudja rada.
"Isto tako u područiju industrije svaka manufaktura i tvornica već šire povezivanje većeg predmetnog imetka s mnogobrojnim i mnogovrsnim intelektualnim sposobnostima i tehničkim umijećima za zajednički cilj proizvodnje... Gdje zakonodavstvo održava zemljišno vlasništvo u velikim masama, višak rastućeg stanovništva prelazi na zanatski rad, a područje na kojem se uglavnom skuplja veci broj proletera jeste, dakle, industrija, kao u Velikoj Britaniji. Gdje, medjutim, zakonodavstvo dozvoljava stalno parceliranje zemljišta, tu se, kao u Francuskoj, povećava broj malenih i zadužnih vlasnika, koje neprestano usitnjavanje posjeda baca u klasu siromašnih i nezadovoljnih. Ako je, napokon, to komadanje i prezaduživanje dotjerano do višeg stupnja, veliki zemljoposjed opet guta mali, kao što i krupna industrija uništava sitnu; budući da se sada opet stvaraju veći kompleksi dobara, velik broj siromašnih radnika, koji naprosto nisu više potrebni za obradjivanje zemljišta, navaljuju opet u industriju." (Šulc,Kretanje proizvodnje, str. 58, 59.)
"Zbog promjene u načinu proizvodnje, a osobito primjenom strojeva, karakter robâ iste vrste postaje drugačiji. Samo isključenjem ljudske snage postalo je moguće da se od jedne funte pamuka vrijednosti od 3 šilinga 8 pensa oprede 350 kanura, dužine 167 engleskih tj. 36 njemačkih milja, u trgovačkoj vrijednosti od 25 gvineja." (Ibid., str. 62.)
Za posljednjih 45 godina u Engleskoj su se cijene vunenih tkanina smanjile u prosjeku za 11/12, a prema Maršalovim proračunima, ista količina proizvodnje za koju se 1814. godine još plaćalo 16 šilinga sada se izradjuje za 1 šiling 10 pensa. Veća jeftinoća industrijskih proizvoda povećala je potrošnju kako u unutrašnjosti tako i na tržištima u inozemstvu; s tim je povezano još i to da se u Velikoj Britaniji broj radova u pamučnoj industriji ne samo nije smanjio posle uvodjenja strojeva nego se od 40 000 popeo na 1? milijun. Što se tiče zarde industrijskih poduzetnika i radnika, usljed konkurencije medju prvima nužno se smanjio njihov prihod srazmjerno kvantitetu proizvoda koje oni isporučuju. U godinama 1820-1833. bruto zarada fabrikanata u Mancesteru pala je po komadu prostog platna od 4 šilinga 1 penija na 1 šiling 9 penija. Da bi se nadnoknadio taj gubitak, proširen je za toliko više opseg proizvodnje. Posljedica toga da u pojedinim industrijskim gradovima nastaje djelomična hiperprodukcija, da nastaju česti bankroti, zbog čega unutar klase kapitalista i gospodara rada dolazi do nesigurnog kolebanja posjeda, što proletarijatu pridodaje jedan dio ekonomski upropašćenih; da često i iznenadno obustavljanje ili smanjivanje rada postaje nužno, a štete koje otuda proizilaze klasa najamnih radnika uvijek gorko osjeća." (Ibid., str. 63.)
"Louer son travail, c'est commencer son esclavage; louer la matiere du travail, c'est constituer sa liberte... Le travail c'est l'homme, la matiere au contraire n'est rien de l'homme."(33) (Pecquer, Theor. soc. etc., p. 411, 412.)
"L'element matiere, qui ne peut rien pour la creation de la richesse sans l'autre element travail, recoit la vertu magique d'etre fecind pour eux comme s' ils y avaient mis, de leur propre fait, cet indispensable element" (ibid., 1. c.). "En supposant que le travail quotiden d'un ouvrier lui rapporte en moyenne 400 fr. par an, et que cette somme suffise a chaque adulte pour vivre d'une vie grossiere, tout proprietaire de 2000 fr. de rente, de fermage, de loyer, etc., force dounc indirectement 5 hommes a travailler de 250 hommes et 1 000 000 le travail de 2500 individus (dakle, 300 miliona Luja Filipa rad 750000 radnika)."(34)(Ibid., str. 412, 413.)
"Les propprietaieres ont recu de la loi des hommes le droit d'user et d'abuser, c'est-a-dire de faire ce qu'ils veulent de la matiere de tout travail... ils (ne) sont nullement obligés par la loi de fournir a propos et toujours du travail aux nonproprietaires, ni de leur payer un salaire toujours saffisant etc." (l. c., p. 413.) "Liberté entiere quant a la nature a la quantitete, a la qualitete, a l'opportunite de la production, a l'usage, a la consommation des richesses, a la disposition de la mataiere de tout travail. Chaqun est libre d'echanger sa chose comme il l'ented, sans autre consideration que son propre interet d'individu."(35)(l. c., p. 413.)
"La concurrence n'exprime pas autre chose que l'echange facultatif, qui lui-meme est la consequence prochaine et logique du droit individuel d'user et d'abuser des instruments de toute production. Ces trois moments economiques et la concurrence arbitraire, entrainent les consequences suivantes: chasun produit ce qu'il veut, comme il veut, quand il veut, qu il veut; produit bien ou produit mal, trop ou pas assez, trop tot ou trop tard, trop cher ou a trop bas prix; chacun ignore s'il vendra, a qui il vendra, comment il vendra, quant il vendra, ou il vendra: et il en est de meme quant aux achats. Le producteur ignore les besoins et les ressources, les demandes et les offres. Il vend quand il veunt, quand il peut, ou il veut, a qui il veut, au prix qu'il veut. Et il achete de meme. En tout cela, il est toujours le joet du hasard, l'esclave de la loi du plus fort, du moins presse, du plus riche... Tandis que sur un point il y a disette d'une richesse, sur l'autre il y a trop-plein et gaspillage. Tandis qu'un producteur vend beaucoup ou tres cher, et a benefice enorme, l'autre ne vend rien ou vend a perte... L'offre ignore la demande, et la demande ignore l'offre. Vous produisez sur la foi d'un gout, d'une mode qui se manifeste dans le publik des consommateurs; mais deja, lorsque vous etes prets a livrer la marchandise, la fantasie a passe et s'est fixee sur un autre genre de produit... consecqences infaillibles, la permance at les encombrements ou les disettes periodiques; l'instabilite et l'avilissement des salaires et des profits; la deperdition ou le gaspillage enorme de richesses, de temps et d'efforts dans l'arene d'une concurrence acharnee."(36)(l. c., p. 414-416.)
Rikardo u svojoj knjizi [R] (Rent of land)(37): Nacije su samo proizvodne radionice, čovjek je stroj za potrošnju i proizvodnju; ljudski život je kapital; ekonomski zakoni slijepo vladaju svijetom. Za Rikarda ljudi nisu ništa, proizvod je sve. U 26. poglavlju francuskog prijevoda [S] kaže se:
"II serait tout a fait indifferent pour une personne qui sur un capital de 20 000 fr. ferait 2000 fr. par an de profit, que con capital employat cent hommes ou mille... L'interet reel, et que ses fermages et ses profits soient les memes, qu' importe qu'elle se compose de dix au de douze millions d'individus?" (Tome II, p. 194, 195.) "En verite, dit M. de Sismondi (tome II, p. 331), il ne reste plus qu'a desirer que le roi, demeure tout seul dans l'ile, en tournant constamment une manivelle (rucica) fasse accomplir, par des automates, tout l'ouvrage de l'Angleterre."(38) [T]
"Le maitre qui achete le travail de l'ouvrier a un prix si bas qu'il suffit a peine aux besoins les plus pressents, n'est responsable ni de l'insuffisance des salaires, ni de la trop longue duree du travail: il subit lui-meme la loi qu'il impose... ce n'est pas tant des hommes que vienit la misere, que de la puissance des choses."(39) (Buret, 1. c., 82.)
"U Engleskoj postoje mnoga mjesta u kojima stanovnici nemaju dovoljno kapiatla za valjanu obradu zemlje. Vuna iz istočnih provincija Škotske mora najvecim dijelom dugo putovati po zemlji po rdjavim putevima da bi bila obradjena u grofoviji Jork, jer na mjestu njene proizvodnje nema kapitala za manufakturu. U Engleskoj postoji više malih tvorničkih gradova, čiji stanovnici nemaju dovoljno kapitala za transport svojih industrijskih proizvoda na udaljena tržišta na kojima ih potrošaci traže. Trgovci su ovdje samo agenti bogatijih trgovaca koji stoluju u nekim velikim trgovačkim gradovima." (Smit, t. II, p. 382.) "Pour augmenter la valeur du produit annuel de la terre et du travail, il n'y a pas d'autres moyens que d'augmenter, quant au nombre, les ouvries productifs, ou d'augmenter, quant a la puissance, la factulte productive des ouvries precedemment employes... Dans l'un et dans l'autre cas il faut presque toujours un surcroit de capital."(40) (Smit, t. II, p. 338.)
"Dakle pošto je u samoj prirodi stvari da je akumulacija kapitala nužni preteča podjele rada, rad se može dijeliti na daljnje podvrste samo u odnosu u kojem su se kapitali postepeno nagomilali. Ukoliko se rad više raspada u podvrste, povećava se kvantitet sirovina koje može preraditi isti broj osoba; time što zadatak svakog radnika postaje sve jednostavniji pronalazi se mnoštvo strojeva da bi se ti zadaci skratili i olakšali. Ukoliko se, dakle, podjela rada više proširuje, nužno je, da bi isti broj radnika bio stalno zaposlen, da se unaprijed nagomila zaliha sredstava za život, zaliha sirovina, orudja i alata, koja je mnogo veća nego što je to ranije bilo potrebno u uvjetima slabije razvijenosti. Broj radnika se povećava u svakoj grani u isto vrijeme kad u njoj raste podjela rada, ili im, naprotiv, povećanje njihova broja omogućuje da se na taj način klasificiraju i podjele." (Smit, t. II, 193, 194.)
"Kao što rad ne može izdržati taj veliki porast proizvodnih snaga bez prathodne akumulacije kapitala, tako i akumulacija kapitala, prirodno, prouzrukuje taj porast. Naime kapitalist želi da svojim kapitalom proizvede što više proizvoda, teži, dakle, da medju svojim radnicima uvede najprikladniju podjelu rada, da ih, ako je to moguće, snabdije najboljim strojevima. Da bi uspio u oba slučaja, njegova sredstva moraju biti srazmjerna prošiirenju njegova kapitala i broju ljudi koje taj kapital može zaposliti. Dakle, pomoću porasta kapitala ne uvećavaju se u jednoj zemlji samo kvantitet rada koji on pokreće, nego usljed toga porasta isti kvantitet rada daje mnogo veći kvantitet proizvoda." (Smit, 1. c., str. 194, 195.)
Dakle hiperprodukcija.
"Obuhvatnije kombinacije proizvodnih snaga... u industriji i trgovini pomoću ujedinjenja mnogobrojnih i mnogovrsnijih ljudskih i prirodnih snaga za pothvate u većem raznjeru. Ovdje-ondje... već uža medjusobna veza glavnih grana proizvodnje. Tako će vlasnici velikih tvornica pokušati da istovremeno steknu veliki zemljišni posjed, da makar jedan dio sirovina koje su potrebne njihovoj industriji ne moraju nabavljati iz treće ruke; ili će sa svojim indsustrijskim pothvatima povezati trgovinu, ne samo za prodaju svojih vlastitih proizvoda nego i za kupovanje proizvoda druge vrste i za prodaju tih proizvoda svojim radnicima. U Engleskoj, gdje pojedini vlasnici tvornica katkada imaju 10-12 000 radnika... već nisu rijetke takve veze različitih proizvodnih grana pod jednom vodećom ličnosti, nisu rijetke takve manje države ili provincije u državi. Tako u novije vrijeme posjednici rudnika kod Birmingema preuzimaju cjelokupan proces pripremanja željeza, koji se prije djelio na različite poduzetnike i vlasnike. (Vidi članak Birmingenski rudarski okrug u časopisu "Deutshe Viertejahrsschrift", [U] 3, 1838.) - Napokon, u većim deoničarskim preduzećima, koja su postala tako mnogobrojna, vidimo obuhvatne kombinacije novčanih snaga mnogih učesnika s naučnim i tehničkim znanjima i umjećima drugih, kojima je povjereno izvodjenje rada. Tako je kapitalistima omogućeno da svoje uštede na mnogovrstan način, i to istovremeno, primjene u poljoprivrednoj, industrijskoj i trgovačkoj proizvodnji, a suprotnosti izmedju interesa agrikulture, industrije i trgovine ublažuju se i nestaju. Ali sama ta olakšana mogućnost da se kapital korisno upotrebi na različite načine mora povećati suprotnost izmedju imućnih i neimućnih klasa." (Šulc, 1. c., str. 40, 41.)
Golem dobitak koji stanodavci vuku od sirotinje. Le loyer(41) stoji u obrtnom odnosu prema industrijskoj sirotinji.
Isto tako procenti od poroka ruiniranog proletarijata. (Prostitucija, pijančvanje, pretur sur gages.(42))
Time što se kapital i zemljoposed nalaze u jednoj ruci akumulacija kapitala raste, a njihova konkurencija pada, kao i time što kapital svojom veličinom osposobljen da kombinira različite proizvodne grane.
Ravnodušnost prema ljudima. 20 srećaka od Smita. [V]
Revenu net et brut(43) od Seja.