Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine
Pravo zemljovlasnika vodi svoje porijeklo od pljačke. (Sej, tom I, str. 136, bilješka.) Zemljovlasnici, kao i svi ljudi, vole žeti tamo gdje nisu sijali i zahtevaju rentu čak i za prirodni proizvod zemlje. (Smit, tom I, str. 99.)
"Moglo bi se pomisliti da je zemljišna renta samo dobit od kapitala
koji je vlasnik uložio za poboljšanje zemljišta. Ima slučajeva kada zemljišna
renta to djelimicno može da bude..., ali zemljovlasnik zahtjeva
1. rentu čak i za nepoboljšanu zemlju, a to što se može smatrati kamatom ili
dobitkom od troškova za poboljšanje, to je obično samo dodatak (addition) toj
primitivoj renti;
2. osim toga, ta poboljšanja nisu uvijek učinjena kapitalom zemljovlasnika,
nego katkad i kapitalom zakupnika: pa ipak, ako se radi o tome da se obnovi
zakupnina, zemljovlasnik obično zahtjeva takvo povišenje rente kao da su sva
ta poboljšanja bila izvršena njegovim vlastitim kapitalom;
3. štoviše, on katkad zahtjeva rentu i za ono što se nikako ne može poboljšati
pomoću ljudske ruke." (Smit, tom I, str. 300, 301.)
Smit navodi kao primjer za posljednji slučaj slanicu (Seekrapp, salicorne), jednu vrstu morske biljke; ona nakon spaljivanja daje alkaličnu sol koja se može upotrebljavati za pravljenje stakla itd.; raste u Velikoj Britaniji, osobito na različitim mestima Škotske, ali samo na stjenama koje leže ispod nivoa plime (visoka, plima, matee) i koje su dvaput dnevno prikrivene morskim valovima; proizvod, dakle, nikad nije uvećan čovjekovim radom. Vlasnik takvog komada zemljišta gde raste ovakva vrsta bilja ipak zahtjeva rentu, kao i od žitorodnog zemljišta. U blizini Šetlandskih otoka more je izvaredno bogato. Velik dio njihova stanovništva živi od ribolova. Da bi se, medjutim, vukla dobit od proizvoda mora, treba imati stan na susjednom kopnu. Zemljišna renta nije srazmjerna onome što zakupnik može činiti sa zemljom, nego onome što može činiti sa zemljom i morem zajedno. (Smit, tom I, str. 301, 302.)
"Zemljišna renta se može promatrati kao proizvod prirodne sile čiju upotrebu vlasnik privremeno ustupa zakupcu. Taj proizvod je veći ili manji već prema opsegu te snage, ili drugim riječima, prema opsegu prirodne ili umjetne plodnosti zemlje. To je dijelo prirode, koje preostaje poslije odbijanja ili poslije izjednačavanja svega onoga što se može smatrati čovjekovim djelom." (Smit, tom II, str. 376-378.)
"Zemljišna renta promatrana kao cijena koja se plaća za upotrebu zemlje jest, naravno, monopolska cijena. Ona uopće nije proporcionalna poboljšanjima koje je zemljovlasnik izvršio na zemlji, ili onome što on mora uzeti da ne bi bio na gubitku, nego odgovara onome što zakuonik možda može dati a da ne izgubi." (Smit, tom I, str. 302.)
"Od tri proizvodne klase, klasa zemljoposednika je ta koju njen prihod ne staje ni rada, ni brige, nego kojoj taj prihod dolazi, tako reći, sam po sebi, a ona o tome ništa ne misli, niti stvara bilo kakav plan." (Smit, tom II, str. 161.)
Već smo čuli da veličina zemljišne rente zavisi od stupnja plodnosti zemljišta.
Drugi momenat njenog odredjenja jest položaj.
"Renta se mijenja prema plodnosti zemlje, bez obzira kakav je njen proizvod, i prema položaju, bez obzira kakva je njena plodnost."
"Ako su zemljišta, rudnici, ribarska lovišta iste plodnosti, njihov će proizvod biti srazmjeran opsegu kapitala koji se ulaže u njihovu obradu i eksploataciju, kao i više ili manje spretnom načinu ulaganja kapitala. Ako su kapitali ulagani jednako vješto, proizvod će biti srazmjeran prirodnoj plodnosti zemljišta, ribarskih lovišta, i rudnika." (t. II, str. 210)
Ovi su Smitovi stavovi važni, jer pri istim proizvodnim troškovima i istom opsegu kapitala svode zemljišnu rentu na veću ili manju plodnost zemlje. Dakle, dokazali su jasno izvrtanje pojmova u nacionalnoj ekonomiji, koja plodnost zemlje pretvara u svojstvo zemljoposednika.
A sada promatrajmo zemljišnu rentu kako se oblikuje u zbiljskom saobraćanju medju ljudima.
Zemljišna renta se utvrdjuje borbom izmedju zakupca i zemljovlasnika. U nacionalnoj ekonomiji svagdje nalazimo neprijateljsku suprotnost interesa, borbu, rat, priznate za osnovu društvene organizacije.
Pogledajmo sada kako se medjusobno odnose zemljovlasnik i zakupac.
"Pri odredjenju zakupničkih klauzula, zemljovlasnik pokušava da zakupniku, ako je moguće, ne ostavi više nego što je dovoljno da ovaj nadomjesti kapital kojim obavlja sjeme, plaća rad, kupuje i izdržava stoku i drugo orudje, a, osim toga, daje dobit koja je uobičaejna pri ostalim zakupima u kantonu. To je očito najmanji dio kojim se zakupac može zadovoljiti a da ne bude na gubitku, i zemljovlasnik je rijtko sklon da mu ostavi više. Sve što ostaje od proizvoda ili njegove cijene iznad tog dijela, bez obzira kakav je ostatak, vlasnik pokušava da rezervira za sebe kao zemljišnu rentu, najveću koju zakupnik može platiti pri trenutnom stanju zemlje. Ovaj višak se uvijek može smatrati prirodnom zemljišnom rentom ili rentom za koju se najviše komada zemlje prirodno iznajmljuje." (Smit, tom I, str. 299, 300.)
"Zemljovlasnici" kaže Sej, "ostvaruju neku vrstu monopla u odnosu na zakupce. Potražnja za njihovom robom, zemljom, može neprestano rasti, ali kvantitet njihove robe seže samo do stanovite tačke... Trgovina koja se zaključuje izmedju zemljovlasnika i zakupca uvijek je prvome maksimalno korisna... osim koristi koju vuče iz prirode stvari, on vuče drugu korist iz svoga položaja, većeg imetka, kredita, ugleda; već samo prva dostaje da bude uvijek sposoban da se koristi samo povoljnim okolnostima zemljišta. Otvaranje jednog kanala, puta, napredak stanovništva i blagostanje jednog kantona uvijek povisuje zakupnu cijenu... Sam zakupnik može, doduše, poboljšati zemljište na svoj trošak; ali od toga kapitala on vuče korist samo za vrijeme trajanja svoga zakupa, a njegovim istekom ostaje zemljovlasniku; od toga momenta ovaj vuče otuda kamatu a da nije davao predujme, jer se zakupnina sada proporcionalno povisuje." (Sej, tom II, str. 142, 143.)
"Stoga je, naravno, zemljišna renta, promatrana kao cijena koja se plaća za upotrebu zemlje, najviša cijena koju je zakupac u stanju da plati pri postojećem stanju zemljišta." (Smit,tom I, str. 299.)
"Stoga zemljišna renta površine zemlje iznosi obično samo trećinu cjelokupnog proizvoda i većinom je to stalna renta, nezavisna od slučajnih kolebanja žetve." (Smit, tom I, str. 351.) "Ta renta rijetko iznosi manje od četvrtine cjelokupnog proizvoda." (Ibid., tom II, str. 376-378.)
Zemljišna renta se ne može platiti kod svake robe. Na primjer, za kamenje se u nekim područijima ne plaća zemljišna renta.
"Na tržište se obično mogu doneti samo proizvodi zemlje, dijelovi proizvoda zemlje, čija je obična cijena dovoljna da se nadomjesti kapital koji se upotrebljava za transport tih proizvoda i obična dobit toga kapitala. Ako je cijena dovoljna i za više od ovoga, višak ide, naravno, zemljišnoj renti. Ako je samo dovoljna, roba se može donjeti na tržište, ali ona nije dovoljna da se zemljoposedniku plati zemljišna renta. Da li će cijena biti više nego dovoljna ili neće biti? To zavisi od potražnje." (Smit, tom I, str. 302, 303.)
"Zemljišna renta ulazi u sastav cijene robe na sasvim drugi način nego nadnica i dobit od kapitala. Visoka ili niska stopa nadnica i dobiti jest posljedica cijene." (Smit, tom I, str. 303.)
hrana spada medju proizvode koji uvijek donose zemljišnu rentu.
"Budući da se ljudi, kao i sve životinje, razmnožavaju srazmjerno sredstvima za izdržavanje, uvijek postoji veća ili manja potražnja za hranom. hrana će uvijek moći kupiti manji ili veći dio rada, i uvijek će se naći ljudi spremni da nešto čine da bi zaradili. Rad koji hrana može kupiti nije, doduše, uvijek jednak radu koji bi se od nje mogao izdržavati kad bi bila podeljena na najekonomičniji način, a to je katkad posljedica visoke plaće rada. Ali hrana može uvijek kupiti toliko rada koliko ga ona, prema stopi na kojoj ta vrsta rada obično stoji u susjedstvu, može izdržavati. Gotovo u svim mogućim situacijama zemlja proizvodi više hrane nego što je to potrebno za izdržavanje cjelokupnog rada koji pridonosi tome da se ta hrana donese na tržište. Višak te hrane uvijek je više nego dovoljan da se dobitkom nadomjesti kapital koji taj rad pokreće. Dakle, uvijek nešto ostaje da se zemljovlasniku dade renta." (Smit, tom I, str. 305, 306). "hrana je ne samo proizvod rente vec svaki drugi proizvod zemlje koji kasnije daje rentu dobiva onaj dio svoje vrijednosti koji otpada na rentu od poboljšanja radne snage u proizvodnji hrane zbog poboljšanja i obrade zemljišta." (Smit, tom I, str. 345.) "Dakle, čovjekova hrana uvijek je dovoljna da se plati zemljišna renta." (Tom II, str. 337.) "Zemlje se ne naseljavaju srazmjerno broju ljudi koje njihov proizvod može obući i nastaniti, nego prema tome koliko ljudi njihov proizvod može prehraniti." (Smit, tom I, str. 342.)
"Dvije najveće ljudske potrebe poslije hrane jesu odijelo i stan, s ogrjevom. One obično daju zemljišnu rentu, ali ne uvijek nužno." (Ibid, tom I, str. 338.)
Pogledajmo sada kako zemljovlasnik eksploatira sve prednosti društva.
1. Zemljišna ranta uvećava se sa stanovništvom. (Smit, tom I, str. 335.)
2. Već smo čuli od Seja kako se zemljišna ranta penje sa uvodjenjem željeznice itd., s poboljšanjem, sigurnošću i umnožavanjem prometnih sredstava.
3. "Svako poboljšanje društvenog stanja teži direktno ili indirektno da povisi zemljišnu rentu, da poveća realno bogatstvo vlasnika, tj. njegovu moć da kupi tudji rad ili njegov proizvod... Širenje poboljšanja zemljišta i obrade direktno teži tome. Vlasnikov dio u proizvodu uvećava se nužno sa umnožavanjem proizvoda... Povišavanje realne cijene ove vrste sirovine, na primer povišavanje cijena stoke, takodjer direkno teži tome da poveća zemljišnu rentu u još jačoj proporciji. Ne samo da se realna vrijednost zemljoposednikova dijela, realna moć koja mu daje taj dio na tudji rad, nužno uvećava s nužnom vrijednošću proizvoda nego se s tom vrijednošću uvećava i veličina toga dijela u odnosu na totalni proizvod. Pošto je postala veća realna vrijednost toga proizvoda, on ne zahtjeva nikakav veći rad da bi bio izradjen i da bi nadomjestio uloženi kapital zajedno s njegovim uobičajenim dobicima. Preostali dio proizvoda koji pripada zemljovlasniku bit će, dakle, mnogo veći u odnosu na cjelokupan proizvod nego što je bio pre toga." (Smit, tom II, str. 157-159.)
Veća potražnja sirovina i stoga povećanje vrijednosti mogu proizići djelomično iz porasta broja stanovnika i iz uvećanja njihovih potreba. Ali svaki novi pronalazak, svaka nova primjena koju vrši manufaktura s dosad uopće neupotrebljavanom ili malo upotrebljavanom sirovinom, uvećava zemljišnu rentu. Tako se, na primer, renta rudnika uglja golemo povećala s pojavom željeznica, parnih brodova itd.
4. "Vrste poboljšanja u proizvodnoj snazi rada, koje su direktno usmjerenena to da snize realnu cijenu manufakturnih proizvoda, teže indirektno povišenju realne zemljišne rente. Naime, za manufakturni proizvod zemljovlasnik mijenja dio svojih sirovina koji prelazi njegovu ličnu potrošnju, ili cijenu toga dijela. Sve što smanjuje realnu cijenu prve vrste proizvoda povećava realnu cijenu druge vrste. Isti kvantitet sirovina odgovara odsad većem kvantitetu manufakturnih proizvoda, a zemljovlasniku je omogućeno da pribavi sebi veći kvantitet udobnosti, nakita i luksuznih stvari". (Smit, tom II, str. 159.)
Medjutim, ako sada Smit iz činjenice što zemljovlasnik eksploatira sve pogodnosti društva zaključuje (str. 161, tom II) da je interes zemljovlasnika uvijek identičan s interesom društva, onda je to budalasto. U nacionalnoj ekonomiji, pod vladavinom privatnog vlasništva, interes koji netko ima za društvo upravo je u obratnom razmjeru koje društvo ima za njega, kao što interes lihvara za raspikuću uopće nije identičan s interesom raspikuce.
Mi spominjemo samo uzgred samo monopolsku strast zemljovlasnika prema zemljovlasništvu tudjih zemalja, odakle, na primjer, proizilaze zakoni o žitu. Ovdje isto tako prelazimo preko srednjevekovnog kmetstva, ropstva u kolonijama, preko bijede seoskih radnika u Velikoj Britaniji. Držimo se stavova same nacionalne ekonomije.
1. Zemljovlasnik je zainteresiran za blagostanje društva, kaže se u nacionalnoekonomskim načelima, on je zainteresiran za napredak njegova stanovništva, za umjetničku proizvodnju, za povećanje potrebe društva, jednom rečju za porast bogatstva, a taj porast je, prema našim dosadašnjim razmatranjima, indentičan s porastom bijede i ropstva. Odnos izmedju povećanja stanarine i povećanja bijede je primjer interesa zemljovlasnika za društvo, jer s porastom stanarine raste zemljišna renta, kamata od zemljišta na kojem stoji neka kuća.
2. Prema samim nacionalnim ekonomistima interes zemljovlasnika je neprijateljska suprotnost interesu zakupca; dakle, znatnom dijelu društva.
3. Budući da zemljovlasnik može od zakupca zahtjevati utoliko više rente ukoliko zakupac plaća manju nadnicu, i budući da zakupac utpliko više snizuje nadnicu ukoliko zemljovlasnik više zahteva rente, to je interes zemljovlasnika isto tako neprijateljski prema interesu bezemljaša kao interes vlasnika manufaktura prema njihovim radnicima. Interes zemljoposjednika takodjer snizuje nadnicu na minimum.
4. Budući da realno sniženje cijene manufakturnih proizvoda povisuje zemljišnu rentu, zemljoposjednik je, dakle, direktno zainteresiran za snižavanje nadnice manufakturnih radnika, za konkurenciju medju kapitalistima, za hiperprodukciju, za cjelokupnu manufakturnu bijedu.
5. Ako je, dakle, interes zemljovlasnika daleko od toga da bude identičan sa interesom društva, u neprijateljskoj suprotnosti s interesom zakupaca, bezemljaša, manufakturnih radnika i kapitalista, onda nije identičan ni interes jednog zemljovlasnika s interesom drugoga, i to zbog konkurencije koju ćemo sada razmotriti.
Uzevši općenito, veliki i mali zemljoposjed odnose se kao veliki i mali kapital. Medjutim, k tome još pridolaze specijalne okolnosti koje na isti način nužno uzrokuju akomulaciju velikog zemljoposjeda i gutanja malenog.
1. Broj radnika i orudja nigde više ne opada srazmjerno s veličinom kapitala nego kod zemljišnog posjeda. Isto tako, mogućnost svestranog iskorišcavanja, uštede proizvodnih troškova, vješte podjele rada nigdje s veličinom kapitala ne raste više nego kod zemljišnog posjeda. Ma kako bio mali komad zemlje, orudja za rad koja su mu potrebna, kao plug, pila itd., dostižu stanovitu granicu ispod koje ne mogu više biti smanjena, dok sićušnost zemljoposjeda može daleko prijeći tu granicu.
2. Veliki zemljoposjed akumulira sebi kamate od kapitala koji je uložio zakupac za poboljšanje zemljišta. Mali zemljoposjed mora uložiti svoj vlastiti kapital. Za njega je, dakle, sav taj profit izgubljen.
3. Dok svako društveno usavršavanje koristi velikom zemljoposjedu, ono škodi malome, jer od njega zahtjeva sve više gotova novca.
4. Treba razmotriti još dva važna zakona za tu konkurenciju:
a) Renta zemljišta koje se obradjuju za proizvodnju čovjekovih životnih namjernica regulira rentu ostalog obradjenog zemljišta. (Smit, tom I, str. 331.)
Prehrambena sredstva, kao stoku itd., može, napokon, proizvoditi samo veliki zemljoposjed. Dakle, on regulira rentu ostalog zemljišta i može je sniziti na minimum.
Mali zemljovlasnik koji sam radi nalazi se tada prema velikom zemljovlasniku u takvom odnosu kao obrtnik koji ima vlastito orudje prema vlasniku tvornice. Mali zemljoposjed je postao obično orudje rada. Za malog zemljoposjednika zemljišna renta potpuno iščezava, njemu u najboljem slučaju ostaje kamata od njegova kapitala i njegova nadnica; naime, zemljišna renta može konkurencijom biti dotjerana dotle da bude samo još kamata na kapital koji nije uložio zemljoposjednik.
b) Uostalom, već smo čuli da je proizvod uz istu plodnost i uz jednako vještu eksploataciju zemljišta, rudnika i lovišta riba, proporcionalan vjeličini kapitala. Dakle, pobjeda velikog zemljoposjeda. Isto je tako kod jednakih kapitala u odnosu na plodnost. Dakle, uz iste kapitale pobjedjuje zemljovlasnik plodnijeg zemljišta.
c) "O nekom rudniku može se općenito reci da je plodan ili neplodan već prema prema tome da li je količina minerala koja se iz njega može izvaditi pomoću stanovite količine rada veća ili manja od one koje se može izvaditi iz većine drugih rudnika iste vrste uz istu količinu rada." (Smit, tom I, str. 345, 346.) "Cijena najplodnijeg rudnika regulira cijenu uglja za sve ostale rudnike u susjedstvu. Obojica, zemljovlasnik i poduzetnik, smatraju da će imati jedan jaču rentu, drugi jači profit ako stvari prodaju jeftinije od svojih susjeda. Susjedi su sad primorani da prodaju po istoj cijeni iako za to imaju manje mogućnosti, iako se ta cijena sve više smanjuje i katkad im oduzima cjelokupnu rentu i cjelokupan profit. Neka okna se tada sasvim napuštaju, druga ne donose više rentu i dalje ih može eksploatirati sam zemljovlasnik." (Smit, tom I, str. 350.)) "Poslije otkrića rudnika u Peruu napušten je najveći broj rudnika srebra u Evropi... Isto se dogodilo i sa rudnicima na Kubi i San Domingu, pa čak i sa starim rudnicima u Peruu poslije otkrića onih u Potoziju." (Tom I, str. 353)
Sasvim isto što Smit kaže o rudnicima vrijedi manje ili više za zemljoposjed uopće.
d) "Treba primjetiti da tekuća cijena zemljišta zavisi od tekućeg iznosa kamatne stope... Kad bi zemljišna renta pala ispod kamata od novca za vrlo veliku razliku, nitko ne bi htio kupovati zemljišta, a to bi uskoro opet dovelo do njihove tekuće cijene. U protivnom kad bi prednosti zemljišne rente više nego konpenzirale kamatu od novca, onda bi svi htjeli kupiti zemljišta, što bi takodjer opet uspostavilo njihovu tekuću cijenu." (Tom II, str. 367, 368.)
Iz tog odnosa zemljišne rente prema kamati od novca slijedi da zemljišna renta mora sve više padati, tako da, napokon, od zemljišne rente mogu živjeti samo još najbogatiji ljudi. Dakle, sve veća konkurencija medju nezakupljenim zemljoposedima. Propast jednog djela tih zemljoposjeda. Ponovna akumulacija velikog zemljoposjeda.
Daljna je posljedica ove konkurencije da velik dio zemljoposjeda pada u ruke kapitalista i tako kapitalisti postaju istovremeno zemljovlasnici, kao što su uopće manji zemljovlasnici samo još kapitalisti. Isto tako jedan dio velikog zemljoposjeda postaje istovremeno industrijski.
Dakle, konačna je posljedica ukidanja razlike izmedju kapitaliste i zemljoposjednika, tako da u cjelini postoje samo dvije klase stanovništva, klasa radnika i klasa kapitalista. Ova prodaja zemljoposjeda, pretvaranje zemljoposjeda u robu, posljedi je pad stare aristokratije i posljednji uspon novcane aristokracije.
1. Nama su strane sentimentalne suze koje nad ovim roni romantika. Ona uvijek zamenjuje besramnost koja je sadržana u prirodi zemlje sasvim razumnim konzekvencijama koje su nužne i poželjne unutar privatnog vlasništva, a sadržane su u prodaji privatnog vlasništva na zemlju. Prvo, feudalni zemljoposjed je, već prema svojoj suštini, prodana zemlja, zemlja koja je čovjeku otudjena i koja mu se stoga suprostavlja u obliku nekolicine velikih gospodara.
Vladavine zemlje kao tudje sile nad ljudima već je u osnovi feudalnog zemljoposjeda. Kmet je akcidacija zemlje. Zemlji takodjer pripada gospodar majorata, prvorodjeni sin. Ona ga baštini. Uopće, sa zemljoposjedom počinje vladavina privatnog vlasništva, on je njegova baza. Ali u feudalnom zemljoposjedu gospodar barem izgleda kao kralj zemljoposjeda. Isto tako još egzistira privid prisnog odnosa izmedju posjednika i zemlje, kao da je odnos čitavog bogatstva stvari. Komad zemljišta se individualizira sa svojim gospodarem, on ima svoj položaj, on je zajedno s njim baronski ili grofovski, ima svoje privilegije, svoju sudsku vlast svoj politički odnos itd. On se pojavljuje kao anorgansko tijelo svoga gospodara. Odatle poslovica: nulle terre sans maitre(44), u kojoj je izražena sraslost gospodstva i zemljoposjeda. Vlast zemljoposjeda se i ne pojavljuje neposredno kao vlast samog kapitala. Njegovi se pripadnici odnose prema njemu više kao prema svojoj domovini. To je uskogrudna vrsta nacionalnosti.
Isto tako feudalni zemljoposjed daje ime svom gospodaru, kao što kraljevstvo daje ime svom kralju. Gospodareva porodnična historija, historija njegove kuće itd., sve to individualizira njegov zemljoposjed i pretvara ga potpuno u njegov dom, personificira ga. Isto tako oni koji obradjuju njegov zemljoposjed ne nalaze u odnosu najamnih radnika, nego su i sami djelomično njegovo vlasništvo, kao kmetovi, a djelomično se prema njemo odnose s respektom, podredjenošcu i dužnošću. Stoga je položaj zemljovlasnika prema njima neposredno politički, te ima takodjer i emancionalnu stranu. Običaji, karakter itd. mijenjaju se od jednog komada zemlje do drugoga, te izgleda kao da su jedno s parcelom, dok kasnije čovjeka za komad zemljišta veže još samo njegova kesa, a ne njegov karakter, njegova individualnost, Napokon, on ne teži da izvuče najveću korist od svoga zemljoposjeda. Štoviše, on troši ono što postoji, a brigu oko dobavljanja onog što je potrebno mirno prepušta kmetovima i zakupcima. To je plemićki odnos prema zemljoposjedu, koji svojim gospodarima daje romantičan oreol.
Potrebno je da se taj privid ukine, da se zemljoposjed, korijen privatnog vlasništva, potpuno uvuče u kretanje privatnog vlasništva i da postane roba, da se vladavina vlasnika pojavi kao čista vladavina privatnog vlasništva, kapitala, oslobodjena svake političke obojenosti, da se odnos izmedju vlasnika i radnika svede na nacionalnoekonomski odnos eksploatatora i eksploatiranoga, da prestane svaki lični odnos vlasnika prema njegovu vlasništvu i da ono postane samo materijalno bogatstvo, bogatstvo u stvarima, da namjesto časnog braka sa zemljom dodje brak iz interesa i da se zemlja takodjer spusti na nivo prodajne vrijednosti kao i čovjek. Nužno je da je ono što je korijen zemljoposeda, prljava sebičnost, pojavi takodjer u svom ciničnom obliku. Nužno je da se nepokretni monopol pretvori u pokretni i nemirni monopol, u konkurenciju, a besposličarski užitak u plodovima tudjeg krvavog znoja u mnogo zaposlenu trgovinu tim plodovima. Napokon, nužno je da u toj konkurenciji zemljoposjed pokaže svoju vlast u obliku kapitala kako nad radničkom klasom tako i nad samim vlasnicima na taj način što ce ih zakoni kretanja kapitala upropastiti ili uzdići. Tako onda namjesto srednjevekovne poslovice: nulle terre sans seignur(45) dolazi druga poslovica: l'argent n'a pas de maitre(46), u čemu je izrečena cjelokupna vlast mrtve materije nad ljudima.
2. Što se tice prepirke o dijeljenju ili nedijeljenu zemljoposjeda, može se primjetiti sljedeće:
Podjela zemljoposjeda negira krupni monopol zemljoposjeda, ukida ga, ali samo tako što ga uopćava. Ona ne ukida osnovu monopola, privatno vlasništvo. Ona napada egzistenciju monopola, ali ne napada njegovu suštinu. Posljedica je toga da ona postaje žrtvom zakona privatnog vlasništva. Podjela zemljoposjeda odgovara, naime, kretanju konkurencije na industrijskom područiju. Osim nacionlanoekonomskih šteta od te podjele orudja i šteta od medjusobno odvojena rada (dobro razlikovati od podjele rada; rad se ne dijeli medju mnoge, nego se svaki za sebe bavi istim radom, to je umnožavanje istoga rada), ova se podjela, kao i prije spomenuta konkurencija, opet nužno pretvara u akumulaciju.
Dakle, gdje dolazi do podjele zemljoposjeda, ne preostaje ništa već vratiti se monopolu u još odvratnijem obliku, ili negirati, ukinuti(47) samo podjelu zemljoposjeda. To, medjutim, nije povratak feudalnom posjedu, nego ukidanje privatnog vlasništva na zemljište uopće. Prvo ukidanje monopola uvijek je njegovo uopćavanje, proširivanje njegove egzistencije. Ukidanje monopola koji je dostigao svoju maksimalnu široku i sveobuhvatnu egzistenciju jest njegovo potpuno uništenje. Asocijacija, primjenjena na zemljište, iskorištava prjednost velikoga posjeda u nacionalnoekonomskom pogledu i realizira tek(48) prvobitnu tendenciju podjele, naime jednakost, kao što uspostavlja na razuman, a ne više na posredan način pomoću kmetstva, vlasti i besmislene mistike vlasništva, emocionalan odnos čovjeka prema zemlji na taj način što zemlja prestaje da bude predmet trgovanja, te slobodnim radom i slobodnim užitkom opet postaje istinsko, lično čovjekovo vlasništvo. Velika prednost podjele zemljoposjeda sastoji se u tome što ovdje masa, koja se više ne može odlučiti za kmetstvo, propada od vlasništva drugačije nego u industriji.
Što se tiče velikog zemljoposjeda, njegovi branioci su uvijek, na sofistički način, identificirali nacionalnoekonomske koristi koje daje agrikultura na veliko s velikim zemljoposjedom, kao da ta korist ne dobiva s jedne strane svoj najveći zamah, a s druge postaje od socijalne koristi tek ukidanjem vlasništva. Oni su takodje napali trgovački duh malog zemljoposjeda, kao da veliki zemljoposjed nije u sebi latentno sadržavao trovanje već u svom feudalnom obliku. Da ne govorimo o modernom engleskom obliku, u kojem su povezani feudalizam vlastelina te trgovina i industrija zakupca.
Kao što veliki zemljoposed može podjeli zemljoposjeda uzvratiti prijektor o monopolu zato što se i podjela bazira na monopolu privatnog vlasništva, tako i podjela zemljoposjeda može velikom zemljoposjedu uzvratiti prijektor o podjeli zato što i ovdje vlada podjela, samo u krutom, ukočenom obliku. Uopće, privatno vlasništvo osniva se na podjeli. Uostalom kao što podjela zemljoposjeda vodi natrag velikom posjedu kao bogatstvu kapitala, tako feudalno zemljišno vlasništvo nužno mora da vodi k podjeli, ili barem da padne u ruke kapitalista, ma kakve lukavosti primenjivao.
Jer veliki zemljoposjed, kao u Engleskoj, tjera pretežnu većinu stanovništva u ruke industrije i svoje vlastite radnike svodi na potpunu sirotinju. Dakle, on stvara i povećava moć svog neprijatelja, kapitala, industrije, tako što sirotinju i jednu cijelu djelatnost zemlje baca na drugu stranu. On većinu stanovništva zemlje industrijalizira, dakle, čini ga protivnikom velikog zemljoposjeda. Ako je industrija dostigla visoku moć, kao sada u Engleskoj, ona velikom zemljoposjedu postepeno otima monopol prema inozemstvu i baca ga u konkurenciju s inozemnim zemljoposjedom. Pod vlašću industrije zemljoposjed je, naime, mogao osigurati svoju feudalnu veličinu samo monopolom prema inozemstvu, da bi se tako zaštitio od općih zakona trgovine koji protivreče njegovoj feudalnoj suštini. Bačen jednom u konkurenciju, on sljedi zakone konkurencije kao i svaka druga roba koje joj je predodredjena. On postaje isto tako nestalan, smanjuje se i povećava, prelazi iz jedne ruke u drugu, i nijedan zakon ga ne može više zadržati u nekoliko predistiniranih ruku. Neposredna posljedica jest rascjepkanost zemljoposjeda u mnogo ruku, u svakom slučaju potčinjavanje moći industrijskog kapitala.
Napokon, veliki zemljoposjed, koji je tako nasilno održan i koji je pored sebe proizveo golemu industriju, vodi još brže krizi nego podjela zemljoposjeda, pri kojoj moći industrije ostaje uvijek drugorazedna.
Veliki zemljoposjed je, kao što vidimo u Engleskoj, već izgubio svoj feudalni karakter i dobio industrijski karakter utoliko, ukoliko želi stvarati što više novca. On daje vlasniku maksimalnu zemljišnu rentu, a zakupcu maksimalan profit od njegova kapitala. Stoga je broj poljoprivrednih radnika sveden već na minimum, a klasa zakupca zastupa već unutar zemljoposjeda moć industrije i kapitala. Zbog konkurencije s inozemstvom zemljišna renta najvećim dijelom prestaje biti samostalan prihod. Veliki dio zemljovlasnika mora zauzeti mesti zakupaca, koji na taj način djelomično postaju proleteri. S druge strane, mnogi zakupci će se dokopati zemljoposjeda; jer veliki posjednici koji su kraj svojih ugodnih prihoda najvećim dijelom odali rasipništvu te su obično neupotrebljivi za vodjenje agrikulture na veliko, djelomično ne posjeduju ni kapital ni sposobnost da zemljište eksploatiraju. Dakle, i jedan dio tih potpuno se upropašćava. Napokon, nadnica koja je svedena na minimum mora se još reducirati da bi izdržala novu konkurenciju. To onda nužno vodi revoluciji.
Zemljoposjed se morao razvijati na oba načina, da bi u obadva doživio svoju nužnu propast, kao što se industrija moarala upropastiti u obliku monopola i u obliku konkurencije da bi se naučila vjerovati u ljude.