Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine
...sačinjava kamatu njegova kapitala(49). U radniku, dakle, subjektivno egzistira to da je kapital čovjek koji je sam sebe potpuno izgubio, kao što u kapitalu objektivno egzistira to da je rad čovjek koji je sam sebe izgubio. Medjutim radnik ima nesreću da je živi kapital i stoga kapital koji ima potrebe, koji svakog trenutka kada ne radi gubi svoju kamatu, a time i svoju egzistenciju. Kao kapital, vrijednost radnika se penje prema potražnji i ponudi, pa čak i fizički postojanje radnika njegov život, bili su posmatrani i posmatraju se kao ponuda robe, kao i svake druge robe. Radnik proizvodi kapital, kapital proizvodi radnika, on dakle proizvodi samoga sebe, a proizvod cjelokupnog kretanja jest čovjek kao radnik, kao roba. Čovjek nije ništa drugo već radnik, a u njemu kao u radniku njegove ljudske osobine postoje samo utoliko ukoliko postoje za kapital koji im je tudj. A budući da su jedan drugome tudji, te se stoga nalaze u indiferentnom vanjskom i slučajnom odnosu, ta tudjost se mora pojaviti kao zbiljska. Čim, dakle, kapitalu padne na pamet pomisao - nužna ili proizvoljna - da on za radnika više ne postoji za sebe, on nema nikakva rada, stoga ni bilo kakve nadnice, a budući da ne postoji kao čovjek, nego kao radnik, može se dati pokopati, može umrjeti od gladi itd. Radnik postoji samo kao radnik čim postoji za sebe kao kapital, a postoji samo kao kapital čim kapital postoji za njega. Postojanje kapitala je njegovo postojanje, njegov život, kao što kapital odredjuje sadžaj njegova života na način koji je za njega sasvim indiferentan. Stoga nacionalna ekonomija ne poznaje nezaposlenost radnika, radnog čoveka, ukoliko se on nalazi izvan toga radnog odnosa. Obješenjak, mangup, prosjak, nezaposleni, izgladneli, bjedni, delikvetni radni čovjek, to su likovi koji ne egzistiraju za nju, nego samo za druge oči, za oči lijecnika, suca, grobara i nadzornika prosijaka, to su duhovi izvan carstva nacionalne ekonomije. Stoga su radnikove potrebe za nju samo potreba da se on izdržava za vrijeme rada, toliko da ne izumre rod radnika. Stoga nadnica ima sasvim istu smisao kao uzdržavanje, održavanje svakog drugog proizvodnog orudja, kao potrošnja kapitala uopće, koja mu je potrebna da bi se reproducirao s kamatom, kao ulje koje se upotrebljava za točkove da bi ih održavalo u kretanju. Stoga nadnica pripada nužnim troškovima kapitala i kapitalista i ne smije prijeći potrebu te nužde. Bilo bi stoga sasvim konzekvetno kad su engleski vlasnici tvornica, prije Amandmana Bila iz 1834, 24 odbili od nadnice javnu milostinju koju je radnik dobivao preko poreza u korist sirotinje i smatrali je integralnom dijelom nadnice.
Proizvodnja ne proizvodi čovjeka samo kao robu, ljudsku robu, čovjeka u odredjenju robe, ona ga isto tako proizvodi, u skladu s tim odredjenjem, kao duhovno i tjelesno onečovječeno biće - nemoralnost, nakaznost, tupost radnika i kapitalista. - Njen proizvod je samosvjesna i samodjelatna roba,... čovjek roba... Veliki napredak Rikarda, Mila itd. u poredjenju sa Smitom i Sejom sastoji se u tome što su oni proglasili postojanje čovjeka - veću ili manju čovjekovu produktivnost te robe - indiferetnim ili čak štetnim. Pravi cilj proizvodnje nije broj radnika koji izdržava jedan kapital, nego kamata koju on donosi, cilj je suma godišnjih ušteda. Isto je tako bio velik i logičan napredak novije engleske nacionalne ekonomije u tome što je ona - koja rad proglašava jedinim principom nacionalne ekonomije - istovremeno s potpunom jasnoćom razotkrila obrnuti odnos izmedju nadnice i kamate od kapitala, pokazujući da kapitalist, po pravilu, može zaraditi samo sniženjem nadnice, i obrnuto. Normalan odnos nije prevara potrošača, nego uzajamna prevara kapitalista i radnika. Odnos privatnog vlasništva implicira latetno odnos privatnog vlasništva kao rada i odnos ovoga kao kapitala, kao i medjusobni odnos jednog i drugog. To je, s jedne strane, proizvodnja ljudske djelatnosti kao rada, to jest kao djelatnosti sasvim tudje sebi, čovjeku i prirodi, te stoga sasvim tudje svijesti i ispoljavanju života, apstraktna čovjekova egzistencija samo kao običnog radnog čovjeka, koji stoga svakog dana može biti srušen iz svog ispunjenog ništa u apsolutno ništa, u svoje društveno, stoga u svoje zbiljsko nepostojanje. S druge strane, to je proizvodnja predmeta čovjekove djelatnosti kao kapitala, u kojoj je izbrisana svaka prirodna i društvena odredjenost predmeta, u kojoj je privatno vlasništvo izgubilo svoj prirodni i društveni kvalitet (dakle izgubilo sve društvene i političke iluzije i nije pomiješano s prividno ljudskom odnosima) - u kojoj isti kapital u najrazličitijem, prirodnom i društvenom postojajnu ostaje isti, a potpuno je indiferetan prema svom zbiljskom sadržaju. Ta suprotnost doterana je do kraja nužno je vrhunac, kraj i propast cjelokupnog odnosa.
Stoga je opet velika zasluga novije engleske nacionalne ekonomije što je pokazala da je zemljišna renta razlika izmedju kamate od najlošijeg obradivog zemljišta i najboljeg obradivog zemljišta, što je dokazala(50) romantične iluzije zemljovlasnika - njegovu tobožnu socijalnu važnost, te indititet njegova interesa s interesom društva, što Adam Smit tvrdi još i nakon fiziokrata - te što je anticipirala i pripremila običnog, prozaičnog kapitalista, te će na taj način uprostiti, zaoštriti suprotnost i tako ubrzati njeno rešenje. Zemlja kao zemlja, zemljišna renta kao zemljišna renta, izgubili su tako svoju stalešku razliku i postali kapital koji ništa ne govori ili, naprotiv, samo kapital i kamata koji govore jezikom novca.
Razlika izmedju kapitala i zemlje, izmedju dobiti i zemljišne rente, kao i razlika ovih i nadnice, razlika izmedju industrije i agrikulture, nepokretnog i pokretnog privatnog vlasništva, još je historijska razlika, koja nije zasnovana u suštini stvari, koja je fiksirani momenat stvaranja i nastajanja suprotnosti izmedju kapitala i rada. U industriji itd., nasuprot nepokretnom zemljoposjedu, izražen je samo način nastajanja i suprotnost prema agrokulturi, u kojoj se industrija izgradjivala. Kao posebna vrsta rada, kao suštinska, važna razlika koja obuhvaća život, postoji ta razlika samo dok se stvara industrija (gradski život) nasuprot zemljoposjedu (plemickom feudalnom životu) i dok na sebi nosi još feudalni karakter svoje suprotnosti u obliku monopola, ceha, korporacije itd., unutar kojih odredjenja rad ima još prividno društveno značenje, još ima značenje zbiljske zajednice, još nije postao indiferetan prema svom sadržaju i nije došao potpunog bitka za sebe samog, tj. do apstrakcije od svakog drugog bitka, i zato još nije došao do oslobodjenja kapitala.
Ali nužan razvitak rada jest oslobodjena, kao takva za sebe konstituirana industrija i oslobodjeni kapital. Moć industrije nad njenom suprotnošću pokazuje se odmah u nastajanju agrikulture kao zbiljske industrije, dok je prije glavni posao prepuštala zemljištu i robovima toga zemljišta, pomoću kojih se ono samo obradjivalo. Pretvaranjem roba u slobodna radnika, tj. u najamnika, pretvorio se vlastelin po sebi u industrijalca, kapitalista, i to je pretvaranje koje se prije svega dogadja pomoću srednjeg člana, zakupca. Ali zakupac je reprezetant, otkrivena tajna zemljoposjednika; samo pomoću zakupca on postoji nacionalnoekonomski, kao privatni vlasnik - jer zemljišna renta njegove zemlje postoji samo pomoću konkurencije zakupaca. - Dakle, vlastelin je već u zakupcu suštinski postao običan kapitalist. A to pretvaranje još se može izvršiti u zbiljnosti; kapitalist koji se bavi agrikulturom, tj. zakupac, mora postati vlastelin ili obratno. Industrijske mahinacije zakupca jesu industrijske mahinacije zemljovlasnika, jer bitak prvoga postavlja bitak drugoga.
Ali sjećajući se svog suprotnog nastanka, svog porijekla, zemljovlasnik vidi kapitalista kao svog dojucerašnjeg obijesnog, oslobodjenog, obogaćenog roba i kao kapitalist osjeća da ga ovaj ugrožava, a kapitalist vidi zemljoposednika kao dojučerašnjeg neradnika i okrutnog egoističnog gospodara, on zna da ga kao kapitalist oštećuje, ali svoje cjelokupno društveno značenje, svoj imetak i svoj užitak zahvaljuje industriji, on u njemu vidi suprotnost slobodne industrije i slobodnog kapitala, nezavisnog od svakog prirodnog odredjenja. Ova suprotnost je žestoka i obje strane govore jedna drugoj istinu. Treba samo čitati napade nepokretnog vlasništva na pokretno, i obratno, pa da se dobije očigledna slika o njihovu obostranom nevaljalstvu. Zemljoposednik se kočoperi nasljednim plemstvom svog vlasništva, feudalnim reminiscencijama, uspomenama, poetskim sjecanjima, svojim sanjarskim bićem, svojom političkom važnošću, a kad govori nacionalnoekonomski: produktivna je samo zemljoradnja. Svog protivnika prikazuje istovremeno kao prodana nitkova: lukava, podmitljiva, cangrizava, lažna, lakoma, potkupljiva, buntovna, bez srca i duha, otudjena od zajednice, koji trguje njenim interesima, kao lihvara, svodnika, roba, savitljivca, laskavca, varalicu bez časti, bez načela, bez poezije, bez supstancije, bez ičega, koji izaziva, uzgaja, raspiruje konkurenciju i stoga siromaštvo, zločin i raspadanje svih socijalnih veza. (Vidi, medju ostalima, fiziokratu Bergasa, kojega Kamij Demulen šiba već u svom časopisu: "Les Revolutions de France et de Brabant"[Y]; vidi Finke, Lancicole, Haler, Leo, Kozegarten(51) i Sismondi.) Pokretno vlasništvo sa svoje strane ukazuje na čuda industrije i kretanje, ono je dijete modernog doba, njegov jedinorodjeni sin; ono žali svog protivnika kao glupana koji ne shvaća svoju suštinu (a to je potpuno ispravno), koji namjesto moralnog kapitala i slobodnog rada želi uspostaviti grubu nemoralnu silu i kmetstvo; ono ga prikazuje kao Don Kihota, koji pod maskom ispravnosti, čestitosti, općeg interesa, stalnosti skriva nesposobnost za kretanje, lakomu pohlepu za uživanjem, sebičnost, poseban interes, zlonamjernost; ono ga proglašava lukavim monopolistom; njegove reminiscencije, njegovu poeziju, njegovo sanjarenje ono guši historijskim i sarkasticnim nabrajanjem podlosti, okrutnosti, ponižavanja, prostitucije, infamije, anarhije, pobune, čije su radionice bili romantični dvorci.
Pokretno vlasništvo tvrdi da je ono pribavilo narodu političku slobodu, razbilo okove staleškog društva, medjusobno povezalo svjetove, stvorilo humanu trgovinu, čisti moral, obrazovanje po želji; da je narodu dalo, umjesto njegovih grubih, civilizirane potrebe, i sredstva za njihovo zadovoljenje, dok zemljovlasnik - taj nepokretni lihvar žitom koji samo smeta - poskupljuje narodu neophodne životne namernice, te na taj način prisiljava kapitaliste da povise nadnicu a da ne mogu povećati proizvodne snage, sprecava porast godišnjih prihoda nacije, akomulaciju kapitala, dakle, mogućnost da se narodu dade rad a zemlji bogatstvo, te, napokon, sasvim ukida, dovodi do opće propasti i lihvarski iskorišcava sve prednosti moderne civilizacije a da ništa za nju ne čini i da uopće ne odustaje od svojih feudalnih predrasuda. Napokon, on treba da gleda samo na svog zakupca - on, za koga zemljoradnja i samo zemljište egzistiraju samo kao njemu poklonjeni izvor novca - i neka kaže nije li on stari, fanatični, lukavi nitkov, koji srcem i zbiljnosti odavo pripada slobodnoj industriji i dragoj trgovini, koliko god se tome protivio i koliko god brbljao o historijskim uspomenama i moralnim ili političkim ciljevima. Sve što on zbiljski navodi u svoju korist istinito je samo za zemljoradinika (kapitalistu i seljake nadničare), čiji je neprijatelj zemljovlasnik; on, dakle, dokazuje protiv sama sebe. Bez kapitala zemljoposjed je mrtva, bezvrijedna materija. Njegova civilizirana pobjeda jest upravo to što je namjestio mrtve stvari otkrio i stvorio ljudski rad kao izvor bogatstva. (Vidi: Pol-Luj Kurije, Sen-Simon, Ganil, Rikardo, Mil, Mak Kalok, te Destit de Trasi i Mišel Ševalje.)
Iz zbiljskog toka razvitka (ovdje umetnuti) slijedi nužna pobjeda kapitalista, tj. razvijenog privatnog vlasništva nad nerazvijenim, polovičnim, nad zemljoposjednikom, kao što već mora pobjediti: kretanje nepokretnost, otvorena, samosvjesna besmrtnost prikrivjenu i nesvjesnu, gramzivost pohlepu za uživanjem, otvoreno neobuzdana spretna sebičnost prosvjećenosti lokalnu, obazrivu, proprostu, tromu i fanatičnu sebičnost praznoverja, kao što novac mora pobjediti drugi oblik privatnog vlasništva.
Države koje nešto slute o opasnosti razvijene slobodne industrije, dovršenog čistog morala i dovršene humane trgovine, pokušavaju da zaustave kapitaliziranje zemljoposjeda - ali sasvim uzaludno.
Zemljoposjed, u svojoj razlici od kapitala, jest privatno vlasništvo, kapital prožet još lokalnim i političkim predrasudama, koji još nije sasvim došao sebi iz svoje zapletenosti sa svijetom, tj. još je nedovršeni kapital. U toku svoga svjetskog stvaranja on mora doći do apstraktnog, tj. čistog izraza.
Odnos privatnog vlasništva jest rad, kapital i njihov odnos.
Krijetanje koju moraju priječi ti članovi jest:
Prvo - neposredno i posredovano jedinstvo jednog i drugog.
U početku kapital i rad još ujedinjeni; onda, doduše, odvojeni i otudjeni, ali uzajamno se podižući i unapredjujući kao pozitivni uvjeti.
Drugo. Suprotnost jednog i drugog. Oni se uzajamno isključuju; radnik vidi u kapitalistu svoje nepostojanje, i obratno; svaki pokušava da drugome oduzme njegovo postojanje.
Treće. Suprotnost svakog samom sebi. Kapital = nagomilani rad = rad. Kao takav on se raspada na sebe i svoje kamate, kao što se ove opet raspadaju na kamate i dobit. Potpuno žrtvovanje kapitalista. On prelazi u radničku klasu, kao što radnik - ali samo izuzetno - postaje kapitalist. Rad kao moment kapitala, njegovi troškovi. Dakle, nadnica je žrtva koju prinosi kapital.
Rad se raspada na sebe i nadnicu. sam radnik je kapitalroba.
Kolizija uzajamnih suprotnosti.