Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine
Mi smo pošli od pretpostavki nacionalne ekonomije. Akceptirali smo njen jezik i njene zakone. Pretpostavili smo privatno vlasništvo, razdvajanje rada, kapitala i zemlje, isto tako razdvajanje nadnice, profita od kapitala i zemljišne rente, kao i podjelu rada, konkurenciju, pojam razmjenske vrijednosti itd. Pokazali smo iz same nacionalne ekonomije, njenim vlastitim rečima, da je radnik postao roba, i to najbednija roba, da bijeda radnika stoji u obrnutom razmjeru prema moći i veličini njegove proizvodnje, da je nužni rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku, dakle još gore uspostavljanje monopola, da napokon iščezava razlika izmedju kapitaliste i zemljišnog renterijera, kao i razlika izmedju zemljoradnika i manufakturnog radnika, i da se cijelo društvo mora raspasti na dvije klase: klasu vlasnika i klasu radnika lišenih vlasništva.
Nacionalna ekonomija polazi od činjenice privatnog vlasništva. Ona nam ga ne objašnjava. Materijalni proces koji privatno vlasništvo prolazi u zbiljnosti ona obuhvaća u opće, apstraktne formule, koje joj onda važe kao zakoni. Ona ne shvaća te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizilaze iz suštine privatnog vlasništva. Nacionalna ekonomija nam ne daje nikakvo razjašnjenje o uzroku odvajanja rada i kapitala, kapitala i zemlje. Ako, na primjer, odredjuje odnos nadnice prema profitu od kapitala, njoj kao poslednja osnova služi interes kapitalista; tj. ona pretpostavlja ono što treba da dokaže. Isto se tako svagdje pojavljuje konkurencija. Nju nacionalna ekonomija objašnjava iz vanjskih okolnosti. Koliko su te vanjske, prividno slučajne okolnosti samo izrez nužnog razvitka, o tome nacionalna ekonomija ništa ne govori. Mi smo vidjeli kako joj se sama razmjena čini kao slučajna činjenica. Jedini kotači koje pokreće nacionalna ekonomija jesu gramzivost i rat izmedju gramzivih, konkurencija.
Baš zato što nacionalna ekonomija ne shvaća povezanost kretanja, moglo se, na primjer, učenje o konkurenciji opet suprostaviti učenju o monopolu, učnje o slobodi obrta učnju o korporaciji, učnje o podjeli zemljoposjeda učnju o velikom zemljoposjedu, jer su konkurencija, sloboda obrta, podjela zemljoposjeda bili razvijeni i shvaćeni samo kao slučjne, namjerne, nasilne, a ne kao nužne, neizbježne, prirodne posljedice monopola, korporacije i feudalnog vlasništva.
Dakle, mi sad treba da shvatimo bitnu povezanost izmedju privatnog vlasništva, gramzivosti, odvajanja rada, kapitala i zemljoposjeda, izmedju razmjene i konkurencije, vrijednosti i obezvredjivanja ljudi, monopola i konkurencije itd., povezanost tog cijelokupnog otudjenja s novčnim sistemom.
Nemojmo se prenositi u izmišljeno prastanje kao nacionalni ekonomist kad želi da objašnjava. Takvo prastanje ne objašnjava ništa. Ono samo potiskuje pitanje u sivu maglovitu daljinu. On pretpostavlja u obliku činjenice, dogadjaja, ono što treba da deducira, naime nužan odnos izmedju dvije stvari, na primjer izmedju podjele rada i razmjene. Tako teologija objašnjava porijeklo zla pomoć prvoga grijeha, tj. ona pretpostavlja kao činjenicu, u obliku historije, ono što treba dokazati.
Mi polazimo od nacionalnoekonomske, savremene činjenice.
Radnik postaje utoliko siromašinji, ukoliko proizvodi više bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva više na moći i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara više robe. Povećanjem vrijednosti svijeta stvari raste obezvredjivanje čovjekova svijte u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uopće proizvodi robe. Ta činjenica izražava samo ovo: da se predmet proizveden radom, njegov proizvod, suprostavlja njemu kao tudje biće, kao sila nezavisna od proizvodjača. Proizvod rada jest rad koji se fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, to je opredmećenje rada. Ostvarenje (Verwirklichung) jest njegovo opredmećivanje kao gubitak i ropstvo predmeta, prisvajanje kao otudjenje, kao ospoljenje.[W]
Ostvarenje rada toliko se pojavljuje kao obestvaranje, da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Opredmećenje se toliko pojavljuje kao gubitak predmeta, da je radnik lišen najnužnijih predmeta, ne samo predmeta za život nego i predmeta rada. Štoviše, sam rad postaje predmet kojeg se radnik može domoći samo najvećim naporom i sasvim neredovitim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otudjenje, da ukoliko radnik proizvodi više predmeta, utoliko može manje posjedovati i utoliko više dospijeva pod vlast svog proizvoda, kapitala.
Sve te konzekvencije nalaze se u odredjenju da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tudjem predmetu. Jer prema toj pretpostavci je jasno: ukoliko se radnik svojim radom višeeksteriorizuje, utoliko moćniji postaje tudji, predmetni svijet koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje siromašniji on sam, njegov unutrašni svijet, utoliko njemu samome manje pripada. Isto je tako u religiji. Ukoliko čovijek više stavlja u boga, utoliko manje zadržava u sebi. Radnik stavlja svoj život u predmet; ali sad život ne pripada više njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, veći taj proizvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radnika u njegovu proizvodu znači ne samo da njegov rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tudje i postaje samostalna sila nasuprot njemu, da mu se život koji je dao predmetu suprostavlja neprijateljski i strano.
Razmotrimo sad pobliže opredmećivanje, proizvodnju radnika i u njoj otudjenje, gubitak predmeta, njegova proizvoda.
Radnik ne može ništa stvarati bez prirode, bez osjetilnog vanjskog svijeta. To je materijal na kojem se ostvaruje njegov rad, u kojem je on djelatan, iz kojega i pomoću kojega on proizvodi.
Kao što priroda, medjutim, pruža radu životna sredstva u smislu da rad ne može živjeti bez predmeta na kojima se vrši, tako ona, s druge strane, pruža i životna sredstva u užem smislu, naime sredstva za fizičko izdržavanje samog radnika.
Dakle, ukoliko radnik pomoću svoga rada više osvaja vanjski svijet, osijetilnu prirodu, utoliko više oduzima sebi životna sredstva u dva smisla: prvo, tako što osjetilni svijet sve više prestaje da bude predmet koji pripada njegovu radu, životno sredstvo njegova rada; drugo, što vanjski svijet sve više prestaje da bude životno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fizičko izdržavanje radnika.
Dakle, na taj dvostruki način radnik postaje rob svoga predmeta, prvo, što dobiva predmet rada, tj. što dobiva rad, i drugo, što dobiva sredstva za izdržavanje. Prvo, dakle, što može egzistirati kao fizički subjekt. Vrhunac je toga ropstva da se kao fizički subjekt može održati samo kao radnik, a radnik je samo kao fizički subjekt.
(Otudjenje radnika u njegovu predmetu izražava se prema nacionalnoekonomskim zakonima tako da ukoliko radnik više proizvodi, utoliko ima manje za potrošnju, ukoliko stvara više vrijednosti, utoliko postaje bezvredniji, nedostojniji, ukoliko je oblikovaniji njegov proizvod utoliko nakazniji postaje radnik, ukoliko je civilizarniji njegov predmet utoliko barbarskiji postaje radnik, ukoliko je moćniji rad utoliko nemoćniji postaje radnik, ukoliko je rad bogatiji duhom utoliko je radnik postao gluplji i rob prirode.)
Nacionalna ekonomija skriva otudjenje u suštini rada tako što ne razmatra neposredan odnos izmedju radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi čudesna djela za bogataše, ali on proizvodi ogoljenje za radnika. On proizvodi palače, ali za radnika jazbine. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakacenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio čini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam.
Neposredan odnos rada prema njegovim proizvodima jest odnos radnika prema predmetima njegove proizvodnje. Odnos imućnika prema predmetima proizvodnje i prema njoj samoj jest samo konzekvencija toga prvoga odnosa. I ona ga potvrdjuje. Tu drugu stranu posmatrat ćemo kasnije.
Dakle, kad pitamo: koji je suštinski odnos rada, onda pitamo za odnos radnika prema proizvodnji.
Mi smo dosad promatrali otudjenje, ospoljenje radnika samo s jedne strane, naime, njegov odnos prema proizvodima njegova rada. Ali otudjenj e se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, u samoj proizvodnoj delatnosti. Kako bi se radnik mogao tudje suprostaviti proizvodu svoje djelatnosti ako se u aktu same proizvodnje sam sebi nije otudjio: proizvod je samo rezume djelatnosti, proizvodnje. Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljavanje, ospoljavanje djelatnosti, djelatnost ospoljavanja. U otudjenju predmeta rada rezimira se samo otudjenje, ospoljenje u samoj djelatnosti rada.
U čemu se, dakle, sastoji ospoljenje rada?
Prvo, da je rad rdaniku spoljašnji rad, tj. da ne pripada njegovoj suštini, da se on stoga u svom radu ne potvrdjuje, nego poriče, da se ne osjeća sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropašćava svoj duh. Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prinudan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tudjost jasno se pokazuje u tome što se rad izbjegava kao kuga čim ne postoji fizička ili druga prisila. Spoljašni rad, rad u kome se čovjek ospoljuje, jest rad samožrtvovanja, mrcvarenja. Napokon, spoljašnost rada pojavljuje se radniku u tome što on nije njegov vlastiti rad, nego rad nekoga drugoga, što mu on ne pripada, što on u njemu ne pripada samom sebi, nego nekome drugome. Kao što u religiji samodjelatnost ljudske fantazije, ljudskog mozga i ljudskog srca djeluje nezavisno od individuuma, tj. djeluje na nj kao tudja, božanska ili djavolska djelatnost, tako djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ono pripada drugome, ona je gubitak njega samog.
I tako dolazi do toga da se čovjek (radnik) osjeća samodjelatan samo u njegovim životnim funkcijama, u jelu, piću i radjanju, najviše još u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjeća se samo kao životinja. Životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje životinjsko.
Jelo, piće i radjanje itd. jesu, doduše, prave ljudske funkcije. Medjutim, u apstrakciji koja ih djeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih čini posljednim i jedinim ciljevima, one su životinjske.
Rad, akt otudjenja praktične ljudske djelatnosti, razmatrali smo s dvije strane.
1) Odnos radnika prema proizvodu rada kao predmetu koji mu je stran i koji njim
vlada. Taj odnos je istovremeno odnos prema osjetilnom spoljašnjem svijetu,
prema prirodnim predmetima, kao svijetu koji je njemu tudj i neprijateljski
suprostavljen.
2) Odnos rada prema aktu proizvodnje u samom radu. Taj odnos je odnos radnika
prema njegovoj vlastitoj djelatnosti kao prema tudjoj djelatnosti koja mu ne
pripada; djelatnost se ovde pojavljuje kao trpljenje, snaga kao nemoć, radjanje,
kao škopljenje, vlastita radnikova fizička i duhovna energija, njegov lični
život - jer što je život (drugo) već djelatnost - kao djelatnost upravljanja
protiv njega samoga, od njega nezavisna, koja njemu ne pripada. Samootudjenje,
kao što je prije navedeno otudjenje stvari.
Sad imamo da iz dva dosadašnja izvedemo i treće odredjenje otudjenog rada.
Čovjek je rodno biće ne samo zato što praktički i teorijski čini rod, kako svoj vlastiti tako i rod drugih stvari, svojim predmetom, nego i zato - a to je samo drugi izraz za istu stvar - što se prema sebi odnosi kao prema prisutnom živom rodu, zato što se prema sebi odnosi kao prema univerzalnom, te stoga slobodnom biću.
Rodni život, kako kod čovjeka tako i kod životinje, sastoji se fizički prvo
u tome što čovjek (kao životinja) živi od anorganske prirode i ukoliko je čovjek
univerzalniji od životinje, utoliko je univerzalnije područije anorganske prirode
u kojem on živi. Kao što biljke, životinje, kamenje, zrak, svjetlo itd. teorijski
čine jedan dio ljudske svijesti, djelomično kao predmeti umjetnosti - čovjekovu
duhovnu anorgansku prirodu, duhovna sredstva za život koja mora tek pribaviti
za uživanje i probavu - tako oni i praktički čine jedan dio ljudskog života
i ljudske djelatnosti. Fizički živi čovjek samo od tih prirodnih proizvoda,
bilo u obliku hrane, ogrjeva, odjela, stana itd. Čovjekova univerzalnost pojavljuje
se praktički baš u univerzalnosti koja cjelokupnu prirodu čini njegovim anorganskim
tijelom, i to ukoliko je
1. neposredno sredstvo za život, kao i ukoliko je
2. materija, predmet i orudje njegove živtone djelatnosti.
Priroda je čovjekovo anorgansko tjelo, naime priroda, ukoliko sama nije čovjekovo
tjelo. Čovjek živi od prirode, to znači: priroda je njegovo tjelo, s kojom on
mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je čovjekov fizički i duhovni
život povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama
s sobom, jer čovjek je dio prirode.
Budući da otudjeni rad čovjeku: 1. otudjuje prirodu, 2. njega samog, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu životnu djelatnost, on čovjeku otudjuje rod; on mu rodni život čini sredstvom individualnog života. Prvo, on mu otudjuje rodni život i individualni život; drugo, on mu ovaj poslednji, sveden na apstrakciju, pretvara u cilj prvoga, takodjer u njegovu apstraktnu i otudjenu obliku.
Jer, prvo, čovjeku se rad, životna djelatnost, sam proizvodni život pojavljuje samo kao sredstvo za zadovoljenje jedne potrebe, potrebe održavanja fizičke egzistencije. Medjutim, proizvodni život je rodni život. To je život koji proizvodi život. U načinu životne djelatnosti leži cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter, a slobodna svjesna djelatnost je čovjekov rodni karakter. Sam život pojavljuje se samo kao sredstvo za život.
Životinja je neposredno jedinstvena sa svojom životnom djelatnošću. Ona se od nje ne razlikuje. Ona je životna djelatnost. Čovjek čini samu svoju životnu djelatnost predmetom svoga htjenja i svoje svijesti. On ima svjesnu životnu djelatnost. To nije odredjenost s kojom se on neposredno stapa. Svjesna životna djelatnost razlikuje čovjeka neposredno od životinjske životne djelatnosti. On je upravo samo na taj način rodno biće. Ili, on je samo svjesno biće, tj. njegov vlastiti život mu je predmet upravo zato što je rodno biće. Samo zato je njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otudjeni rad okreće odnos tako da čovjek upravo zato što je svjesno biće čini svoju životnu djelatnost, svoju suštinu, samo sredstvom svoje egzistencije.
Praktično proizvodjenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrdjivanje čovjeka kao svjesnog rodnog bića, tj. bića koje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj suštini, ili prema sebi kao rodnom biću. Doduše, životinja takodjer proizvodi. Ona gradi sebi gnezdo, stanove, kao pčela, dabar, mrav itd. Ali, ona proizvodi samo ono što treba neposredno za sebe ili za svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok čovjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vlašću neposredne fizičke potrebe, dok čovjek proizvodi i kad je slobodan od fizičke potrebe, i istinski proizvodi tek oslobodjen od nje; ona proizvodi samo za sebe, dok čovjek reproducira cijelu prirodu; njezin proizvod pripada neposredno samo njenom fizičkom tjelu, dok se čovjek slobodno suprostavlja svom proizvodu. Životinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok čovjek znade proizvoditi po mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato čovjek oblikuje i prema zakonima ljepote.
Stoga se čovjek zbiljski potvrdjuje kao rodno biće baš u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni život. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost. Predmet rada je stoga opredmećivanje čovjekovog rodnog života: time što se on ne udvostručuje samo intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i stoga sebe promatra u svijetu koji je sam stvorio. Time što otudjeni rad čovjeku oduzima predmet njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni život, njegovu zbiljsku rodnu predmetnost i pretvara njegovo preimućstvo nad životinjom u štetu time što mu se oduzima njegovo arogansko tjelo, priroda.
Isto tako time što otudjeni rad svodi samodjelatnost, slobodnu djelatnost na sredstvo, on čovjekov rodni život čini sredstvom njegove fizičke egzistencije.
Svijest koju čovjek ima o svome rodu pretvara se, dakle, uslijed otudjenja u to da mu rodni život postaje sredstvom.
Otudjeni rad čini, dakle:
3)čovjekovu rodnu suštinu, kao prirodu tako i njegovu duhovnu rodnu moć, njemu tudjom suštinom, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otudjuje čovjeku njegovo vlastito tjelo kao i prirodu izvan njega, kao i njegovu duhovnu suštinu, njegovu ljudsku suštinu.
4) Neposredna posljedica toga što je čovjek otudjen proizvodu svoga rada, svojoj životnoj djelatnosti, svojoj rodnoj suštini, jest otudjenje čovjeka od čovjeka. Ako se čovjek sam sebi suprostavlja, njemu se suprostavlja drugi čovjek. Što vrijedi za odnos čovjeka prema njegovu radu, prema proizvodu njegova rada i prema njemu samom, to vrijedi za odnos čovjeka prema drugom čovjeku, kao i prema radu i predmetu rada drugog čovjeka.
Uopće, stav da je čovjeku otudjena njegova rodna suština znači da je čovjek otudjen drugome, kao što je svaki od njih otudjen ljudskoj suštini.
Otudjenje čovjeka, uopće svaki odnos u kojem se čovjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izražava tek u odnosu u kojem se čovjek nalazi prema drugim ljudima.
Tako, dakle, u odnosu otudjena rada svaki čovjek promatra drugoga prema mjerilu i odnosu u kojem se nalazi on sam kao radnik.
Mi smo pošli od nacionalnoekonomske činjenice, od otudjenja radnika i njegove proizvodnje. Mi smo izrazili pojam te činjenice: otudjeni, ospoljeni rad. Mi smo analizirali taj pojam, dakle analizirali smo jednu nacionalnoekonomsku činjenicu.
Pogledajmo sada dalje, kako se pojam otudjenog, ospoljenog rada mora u zbiljosti izraziti i prikazati.
Ako je proizvod rada meni tudj, ako se meni suprostavlja kao tudja sila, kome on onda pripada?
Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tudja iznudjena djelatnost, kome ona pripada?
Nekom drugom biću, a ne meni.
Tko je to biće?
Bogovi? Istina, u prvo se vreme glavna proizvodnja pojavljuje - kao na primer, gradnja hramova itd. u Egiptu, Indiji, Meksiku - u službi bogova, kao što i proizvod pripada bogovima. Ali sami bogovi nisu nikada bili gospodari rada. Isto tako ni priroda. I kakva bi protivrečnost da se čovjek ukoliko više svojim radom podredjuje sebi prirodu, ukoliko čuda bogova sve više postaju izlišna usljed čuda industrije, da se čovjek, za volju tih snaga, odrekao radosti proizvodnje i užitka od proizvoda!
Tudje biće kome pripada rad i proizvod rada, u čijoj se službi nalazi rad i za čije uživanje postoji proizvod rada, to biće može biti samo čovjek sam.
Ako proizvod rada ne pripada radniku, ako stoji nasuprot njemu kao tudja sila, to je moguće samo zato što pripada nekom drugom čovjeku izvan radnika. Ako je njegova djelatnost za njega mučenje, ona mora biti užitak nekom drugom i životna radinost nekom drugom. Samo čovjek sam može biti ta tudja sila nad ljudima, a ne bogovi, ne priroda.
Neka se još razmisli o prije iznesenom stavu da odnos čovjeka prema samom sebi postaje čovjeku predmetan, zbiljski, tek njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Kad se on, dakle, prema proizvodu svog rada, prema svom opredmećenom radu odnosi kao prema tudjem, neprijateljskom, moćnom, od njega nezavisnom predmetu, on se prema njemu odnosi tako da je gospodar toga predmeta drugi, njemu tudj, neprijateljski, moćan, od njega nezavistan čovjek. Kad se prema svojoj vlastitoj djelatnosti odnosi kao prema neslobodnoj djelatnosti, on se prema njoj odnosi kao da je u službi, pod vlašću, prisilom i jarmom drugoga čovjeka.
Svako samootudjenje čovjeka od sebe i od prirode pojavljuje se u odnosu u koji on sebe i prirodu prema drugim ljudima, koji su od njega različiti. Stoga se religiozno samootudjenje nužno pojavljuje u odnosu laika prema svećeniku, ili pak, budući da se ovdje radi o intelektualnom svijetu, prema posredniku itd. U praktičnom zbiljskom svijetu može se samootudjenje pojaviti samo kroz praktičan, zbiljski odnos prema drugim ljudima. Samo sredstvo pomoću koga se otudjenje dogadja jest praktično. Otudjenim radom, dakle, čovjek ne proizvodi samo svoj odnos prema predmetu i katu proizvodnje kao prema tudjim i njemu neprijateljskim silama; on proizvodi i odnos u kojima se nalaze i drugi ljudi prema njegovoj proizvodnji i njegovom proizvodu, i odnos u kojem se on nalazi prema tim drugim ljudima. Kao što svojom vlastitom proizvodnjom proizvodi svoje obestvarenje, svoju kaznu, kao što svoj vlastiti proizvod pretvara u gubitak, u proizvod koji mu ne pripada, tako on čini da vlast nad proizvodnjom i nad proizvodom dobije onaj ko ne proizvodi. Kao što sebi otudjuje svoju vlastitu djelatnost, tako strancu daje djelatnost koja mu ne pripada.
Mi smo dosad posmatrali samo odnos sa strane radnika, a kasnije ćemo ga posmatrati i sa strane ne-radnika.
Dakle, pomoću otudjenog, ospoljenog rada radnik proizvodi odnos nekog čovjeka prema tome radu koji je radu tudj i koji se nalazi izvan rada. Odnos radnika prema radu proizvodi odnos kapitalista - ili, kako se on inače naziva, poslodavca - prema radu.
Privatno vlasništvo proizilazi, dakle, pomoću analize iz pojma ospoljenog rada, tj. ospoljenog čovjeka, otudjenog rada, otudjenog života, otudjenog čovjeka.
Pojam ospoljenog rada (ospoljenog života) dobili smo svakako iz nacionalne ekonomije kao rezultat kretanja privatnog vlasništva. Ali pri analizi toga pojma, ako se privatno vlasništvo pojavljuje kao osnova, kao uzrok ospoljenog rada, pokazuje se da je ono njegova konzekvencija, kao što i bogovi prvobitno nisu uzrok, nego posljedica zablude ljudskog razuma. Kasnije se taj odnos pretvara u uzajamno djelovanje.
Tek na posljednjoj kulminacionoj tački razvitka privatnog vlasništva ponovo izbija ta tajna, naime, da je ono, s jedne strane, proizvod ospoljenog rada, a s druge, da je sredstvo pomoću kojeg se rad ospoljuje, realizacija tog ospoljenja.
Taj razvitak istovremeno osvjetlava različite, dosad nerješene sukobe.
1. Nacionalna ekonomija polazi od rada kao od prave duše proizvodnje, pa radu ipak ne daje ništa, a privatnom vlasništvu daje sve. Prudon je iz te protivrječnosti izveo zaključak u korist rada, a protiv privatnog vlasništva. Medjutim, mi uvidjamo da je ova prividna protivrječnost protivrečje otudjenog rada sa samim sobom da je nacionalna ekonomija izrazila samo zakone otudjenog rada.
Stoga takodjer uvidjamo da su nadnica i privatno vlasništvo identični: jer je nadnica, u kojoj proizvod, predmet rada, plaća sam rad, samo nužna konzekvencija otudjenja rada, kao što se u nadnici rad takodjer ne pojavljuje kao samo svrha, nego kao sluga zarade. To ćemo obrazložiti kasnije, a sada ukažimo još samo neke konzekvencije.
Nasilno povišenje nadnice (bez obzira na druge poteškoće, bez obzira na to što se ono kao anomalija moglo takodjer samo nasilno održati) biljo bi samo bolje plaćanje robe robova, a ne bi ni radniku ni radu izvojevalo njihovo ljudsko odredjenje i dostojanstvo.
Čak i jednakost nadnica, onakvu kakvu zahteva Prudon, samo pretvara odnos sadašnjeg radnika prema svom radu u odnos svih ljudi prema radu. Društvo se tada shvaća kao apstraktni kapitalist.
Nadnica je neposredna posljedica otudjenog rada, a otudjeni rad je neposredan uzrok privatnog vlasništva. Stoga s jednom stranom mora pasti i druga.
2. Iz odnosa otudjenog rada prema privatnom vlasništvu sljedi dalje da se emancipacija društva od privatnog vlasništva itd., od ropstva, izražava u političkom obliku emancipacije radnika ne kao da se radi o njihovoj emencipaciji; ova je, pak, u emancipaciji radnika sadžana zato što je celokupno ljudsko ropstvo involvirano u odnosu radnika prema proizvodnji, a svi ropski odnosi samo su modifikacije i konvezacije toga odnosa.
Kao što smo iz pojma otudjenog, ospoljenog rada našli pomoću analize pojam privatnog vlasništva, tako se pomoću tih dvaju faktora mogu razviti sve nacionalnoekonomske kategorije, a u svakoj ćemo kategoriji naći, kao na primjer u trgovini, konkurenciju, kapitalu, novcu, samo odredjeni i razvijeni izraz tih prvih osnova.
Prije nego što razmotrimo to oblikovanje, pokušajmo riješiti još dva zadatka.
1. Odrediti opću suštinu privatnog vlasništva, koja je proizašla kao rezultat otudjenog rada u njegovu odnosu prema pravom ljudskom i socijalnom vlasništvu.
2. Mi smo otudjenje rada, njegovo ospoljenje pretpostavili kao činjenicu i tu činjenicu smo analizirali. Sada pitamo kako čovjek dolazi do toga da svoj rad ospoljuje, otudjuje? Kako je to otudjenje osnovano u suštini čovjekova razvitka? Za rešenje zadatka dobili smo već mnogo time što smo pitanje o porijeklu privatnog vlasništva pretvorili u pitanje odnosa ospoljenog rada prema razvitku čovječanstva. Jer, ako se govori o privatnom vlasništvu, vjeruje se da je riječ o nekoj stvari iznad čovjeka. Kad se govori o radu, riječ je neposredno o samom čovjeku. To novo postavljanje pitanja implicira i njegovo rešenje.
ad 1. Opca suština privatnog vlasništva i njegov odnos prema istinskom ljudskom vlasništvu.
Ospoljeni rad nam se raspao na dva sastavna dijela koji se uzajamno uvjetuju ili koji su samo različiti izraz jednog te istog odnosa; prisvajanje se pojavljuje kao otudjenje, ospoljenje, a ospoljenje kao prisvajanje, otudjenje kao istinsko udomaćenje.
Mi smo posmatrali jednu stranu, ospoljeni rad u odnosu prema samom radniku, tj. odnos ospoljenog rada prema samom sebi. Kao proizvod, kao neophodan rezultat toga odnosa, našli smo vlasnički odnos neradnika prema radniku i radu. Privatno vlasništvo kao materijalan, rezimirajući izraz ospoljenog rada obuhvaća oba odnosa, odnos radnika prema radu, proizvoda njegova rada i neradniku, kao i odnos neradnika prema radniku i proizvodu njegova rada.
Kad smo vidjeli da se u odnosu prema radniku koji radom prisvaja prirodu, prisvajanje pojavljuje kao otudjenje, samodjelatnost kao djelatnost za drugoga i kao djelatnost drugoga, životnost kao žrtvovanje života, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta koji prelazi u tudju vlast, tudjem čovjeku, razmotrimo sada odnos toga, radu i radniku stranog čovjeka prema radniku prema radu i predmetu rada.
Prije svega treba primjetiti da sve što se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospoljenja, otudjenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otudjenja.
Drugo, da se zbiljsko, praktično odnošenje radnika u proizvodnji i prema proizvodu (kao duševno stanje) pojavljuje kod neradnika koji mu je suprostavljen kao teorijsko odnošenje.
Treće. Neradnik čini protiv radnika sve ono što radnik čini sam protiv sebe, ali neradnik ne čini protiv sebe ono što čini protiv radnika.
Razmotrimo pobliže ta tri odnosa.