Lav Trocki
Izdana revolucija
Prvi put u povijesti jedna moćna vlada ne »podmazuje u inozemstvu dobronamjerno desno novinstvo, nego naprotiv lijevo, pa čak i ono ekstremno lijevo. Simpatije masa za najveću revoluciju vrlo se spretno kanaliziraju u smjer koji određuje birokracija. »Simpatizersko« novinstvo neprimjetljivo gubi pravo objavljivati ono što bi u bilo kojem smislu moglo ozlovoljiti sovjetske vlastodršce. Knjige koje su za Kremlj neugodne, dočekuju se s odbojnom šutnjom. Ali zato se bučne apologije, u kojima nema ni trunka duha, prevode na sve moguće jezike. U ovoj knjizi namjerno nisam navodio tipična djela »prijatelja« SSSR-a jer držim da su sirovi originali poučniji od stranih prijepisa i kompilacija. Ne treba zaboraviti da je književnost »prijatelja«, uključivši i proizvodnju Kominterne koja je njezin najvulgarniji i najbezbolniji dio, dosegnula danas golem opseg čije političko značenje ne valja potcijeniti. I zato joj u zaključku treba posvetiti nekoliko stranica.
Knjigu Webbovih Sovjetski komunizam nedavno su ocijenili kao važan doprinos povijesti ljudske misli. Valjalo je kazati što je učinjeno i u kojem se smjem razvija sovjetska stvarnost, umjesto što su pisci na 1500 stranica izložili ono što su objavili zakoni ili planirali biroi. Oni zaključuju da će se u SSSR-u komunizam ostvariti kad planovi i namjere postanu zbilja. To je uglavnom sadržaj ove zamorne i dosadne knjige koja vjerno prenosi izvješća moskovskih kancelarija i novinske članke tiskane u povodu raznih obljetnica ...
Prijateljstvo koje neki iskazuju sovjetskoj birokraciji ne znači istodobno i simpatiju prema proleterskoj revoluciji. Ono je štoviše osiguranje protiv revolucije. Webbovi su bez sumnje skloni priznati kako će se sovjetski poredak jednog dana proširiti po cijelom svijetu. Ali »kada, gdje, uz kakve promjene, da li nasilnom revolucijom ili miroljubivim prožimanjem ili pak svjesnim oponašanjem, na to ne možemo odgovoriti« (But how, where, with what modifications, and whether through violent revolution or by peaceful penetration, or even by conscious imitation, are questions we cannot answer).To diplomatsko ustezanje koje je zapravo nedvosmislen odgovor i koje bolje no išta obilježava »prijatelje«, otkriva koliki je u stvarnosti stupanj njihova prijateljstva. Da su na primjer prije 1917. svi ovako odgovarali na pitanje o revoluciji, danas ne bi bilo sovjetske države, a ti britanski »prijatelji« usredotočili bi svoje simpatije na nešto drugo...
Webbovi izjavljuju kao nešto što se samo po sebi razumije da je u Europi u bliskoj budućnosti uzaludno očekivati revolucije. U tome vide siguran dokaz za opravdanost teorije o socijalizmu samo u jednoj zemlji. S autoritetom ljudi za koje je oktobarska revolucija bila iznenađenje, i to neugodno, oni nas uče kako je u pomanjkanju drugih perspektiva socijalizam nužno graditi u granicama SSSR-a. Čovjek se jedva iz pristojnosti suzdržava da na to ne slegne ramenima. S Webbovima možemo raspravljati samo o nužnosti revolucije u Velikoj Britaniji i o načinu kako je valja pripremiti, a nikako o izgradnji tvornice ili iskorištavanju mineralnog gnojiva u SSSR-u. Ali upravo se na tom području naši učeni sociolozi proglašavaju nekompetentnima. Za njih je već samo to pitanje u suprotnosti sa »znanošću«.
Lenjin nije podnosio buržoaske konzervativce koji zamišljaju da su socijalisti, a osobito je prezirao engleske fabijevce. Abecedno kazalo pisaca koje navodi u svojim djelima pokazuje kako je za čitava života imao prema Webbovima izrazito neprijateljski stav. 1907. prvi put ih je obilježio kao »glupe veličatelje britanskog sitnoburžujskog mediokriteta« koji »pokušavaju čartizam, revolucionarno razdoblje engleskog radničkog pokreta, prikazati kao običnu djetinjariju«. Bez čartizma ne bi bilo Pariske komune, a bez čartizma i Pariske komune ne bi bilo ni Oktobra. Webbovi su u SSSR-u otkrili samo administrativne mehanizme i birokratske planove. Nisu osjetili nazočnost čartizma, ni Komune, ni oktobarske revolucije. Revolucija je za njih prazna riječ, ako je ne smatraju »besmislenom djetinjarijom«.
Lenjin se, kako je poznato, u polemikama nije mnogo obazirao na građansku pristojnost i uglađenost. Ali pogrdni epiteti (»lakeji buržoazije«, »izdajice«, sluganske duše« itd.) koje je godinama upućivao na račun Webbovih izražavaju staložen i promišljen sud o tim propagatorima fabijanizma ili bolje reći tradicionalnog respektabiliteta i pasivne, pomirenosti sa stanjem stvari. Teško je vjerovati da je posljednjih godina u mišljenju Webbovih došlo do tako dubokih preokreta. Taj fabijevski par, koji je u vrijeme rata podržavao buržoaziju i potom dobio od kralja naslov lorda Passfielda, došao je, ne odrekavši se ničega, ne porekavši nijedno svoje uvjerenje, do teorije o komunizmu samo u jednoj zemlji i još k tome u tuđoj. U vrijeme kad se zbližio sa sovjetskom birokracijom l dobio od nje materijal za svoju glomaznu kompilaciju, Sidney Webb bio je ministar kolonija, tj. vrhovni tamničar engleskog imperijalizma.
Još 1923. Webbovi su smatrali da između boljševizma i carizma nema velikih razlika (vidi: The Decay of Capitalist Civilisation, 1923). Ali zato danas bez ikakvih ograničenja priznaju staljinsku »demokraciju«. Ne pokušavajmo tu tražiti protuslovlja. Fabijevci su nekad negodovali što je revolucionarni narod lišavao »obrazovane ljude« slobode, a danas smatraju potpuno prirodnim što birokracija lišava proletarijat slobode. Zar to uostalom nije oduvijek bila funkcija laburističke birokracije? Webbovi tvrde da je u SSSR-u dopuštena slobodna kritika. Oni doista nemaju smisla za humor. S najvećom ozbiljnošću govore o »samokritici« koja se obavlja poput kuluka i kojoj se uvijek može unaprijed odrediti sadržaj i označiti granice.
Je li to naivnost? Ni Engels, ni Lenjin nisu Sidneya Wefoa držali naivnim, već prije zastupnikom građanskog respektabiliteta. Wefobovi govore o ustaljenu režimu i ljubaznim domaćinima. Oštro prosvjeduju protiv svake marksističke kritike svega postojećeg. Čak se smatraju pozvanima braniti naslijeđe oktobarske revolucije od lijeve opozicije. Da slika bude potpunija, spomenimo i to kako je laburistička vlada, kojoj je pripadao lord Passfield (Sidney Webb), svojedobno odbila piscu ove knjige ulaznu vizu za Englesku. Na takav je način Sidney Webb, koji je upravo tada radio na svojoj knjizi, branio SSSR u teoriji a imperij Njegova britanskog veličanstva u praksi. U oba je slučaja ostao vjeran sebi, što mu samo služi na čast.
Za mnoge malograđane koji ne umiju baratati ni perom ni kistom, službeno potvrđeno »prijateljstvo« sa SSSR-om donekle je dokaz da i oni zastupaju više moralne interese ... Pripadnost slobodnom zidarstvu ili pacifističkim klubovima gotovo je istovjetna učlanjivanju u društva prijatelja SSSR-a jer omogućava vođenje dvostrukog života: jednoga banalnog, u krugu svakidašnjih interesa, i drugoga uzvišenijeg. »Prijatelji« od vremena do vremena posjećuju Moskvu. Oni primjećuju traktore, jaslice, parade, pionire, padobrance, jednom riječi, sve osim postojanja nove aristokracije. Najpošteniji među njima svjesno zatvaraju oči iz antipatije prema kapitalističkom društvu. Andre Gide to iskreno priznaje: »što danas tvrdoglavo ustrajem pri obrani SSSR-a, to činim u određenoj mjeri zbog gluposti i podlosti napadaja koji se provode na tu zemlju.« Glupost i podlost protivnika ipak ne mogu opravdati vlastitu kratkovidnost. Masama su potrebni prijatelji koji stvari jasno vide.
Uzroci naklonosti koju buržoaski radikali i radikalsocijalisti iskazuju rukovodiocima SSSR-a nisu potpuno nevažni. Unatoč razlici u programima među profesionalnim političarima prevladavaju zagovornici »napretka« koji je već ostvaren ili koji je lako ostvarljiv. Na ovoj planeti ima mnogo više reformista nego revolucionara; mnogo više prilagođenih nego neukrotivih. Samo u iznimnim povijesnim razdobljima revolucionari izlaze iz svoje osamljenosti, a reformisti se praćakaju kao ribe na suhom.
U današnjoj sovjetskoj birokraciji nema nijednog čovjeka koji u travnju 1917, a i mnogo kasnije, nije smatrao ideju o diktaturi proletarijata u Rusiji pukom maštarijom (ta je maštarija u ono vrijeme bila označena kao »trockizam«). Inozemni »prijatelji« SSSR-a starije generacije godinama su držali ruske menjševike, koji su predlagali »narodnu frontu« zajedno s liberalima i odbacivali diktaturu kao očiglednu ludost, političkim »realistima«. Druga je stvar priznati diktaturu proletarijata kad je već ostvarena, pa čak i kad ju je iznakazila birokracija. I tu su »prijatelji« na visini situacije. Oni se više ne zadovoljavaju time da pokušaju ispraviti nepravde nanijete sovjetskoj državi već svojataju pravo braniti ju od njezinih neprijatelja, doduše, manje od onih koji je vuku natrag nego od onih koji rade za njezinu budućnost. Jesu li ti »prijatelji« aktivni rodoljubi kao što su reformisti u Engleskoj, Francuskoj, Belgiji i drugdje? Ako je tako, onda im je lako opravdati savez s buržoazijom time što se pozivaju na obranu SSSR-a. Jesu li to, naprotiv, defetisti protiv volje kao što su dojučerašnji njemački i austrijski socijalpatrioti? Ako je tako, onda se nadaju da će im savez između Francuske i SSSR-a pomoći da obračunaju s Hitlerom i Schuschnigom. Lćon Bikim, koji je bio protivnik boljševizma u njegovo herojsko doba i koji je stranice Poptdairea otvarao kampanji protiv SSSR-a, danas ne objavljuje nijedan redak o zločinima sovjetske birokracije. Kao što je biblijskom Mojsiju, koji je bio opsjednut željom da vidi lice božanstva, bilo dopušteno da se prostre samo pred zadnjicom božanske anatomije, tako su i reformisti, poklonici završenog čina, nesposobni vidjeti i priznati bilo što drugo osim pustog, birokratskog začelja revolucije.
Sadašnji komusnistički vođe pripadaju istom tipu ljudi. Nakon mnogih akrobacija i zaokreta odjedanput su otkrili prednost oportunizma i preobratili se s istom onom spontanom sirovošću koja im je oduvijek bila svojstvena. Već zbog svoje servilnosti prema kremaljskim vlastodršcima, koja nije uvijek nesebična, potpuno su nesposobni za ikakvu revolucionarnu inicijativu. Na argumente kritike odgovaraju samo lavežom i muzikanjem, ali zato pod gospodarevim bičem mašu repom od zadovoljstva. Ti ne odveć privlačni ljudi koji će se na prvi znak opasnosti razbježati na sve strane, smatraju nas »zakletim kontrarevolucionarima«. Sto da se tu radi? Unatoč svojoj neumoljivosti povijest se često znade našaliti.
Oni najpronicaviji među »prijateljima« priznaju, ako ne javno a ono u povjerljivu razgovoru, da na sovjetskom suncu ima i mrlja, ali se tješe govoreći kako je stanovito birokratsko izrođavanje nužno. Ako je tako, onda treba znati i to da je otpor zlu također nužan. Nužnost imade dva kraja: jedan vodi u reakciju, drugi u napredak. Povijest nas uči da se ljudi i stranke koji je guraju oprečnim smjerovima naposljetku nađu na suprotnim stranama barikade.
Kao posljednji argument »prijatelji« iznose tvrdnju da reakcionari jedva čekaju na kritike upućene protiv SSSR-a. To je nesumnjivo. Oni će vrlo vjerojatno pokušati iskoristiti i ovu knjigu. Zar je ikada bilo drukčije? Komunistički manifest prezrivo podsjeća kako je feudalna reakcija pokušala socijalističku kritiku iskoristiti protiv liberalizma. No to nije spriječito revolucionarni socijalizam da ide svojim putem. I mi ćemo ići svojim. Komunistička štampa zbog toga vjerojatno zaključuje da naša kritika pripravlja tlo za... oružanu intervenciju u SSSR-u! To očigledno treba shvatiti kao da se kapitalističke vlade, doznavši iz mojih radova u što se prometnula sovjetska birokracija, spremaju da je kazne sto je pogazila načela Oktobra. Polemičari III internacionale ne mašu mačem nego batinom, ili možda još tupljim oružjem. Istina je međutim da marksistička kritika, nazivajući stvari pravim imenom, povećava konzervativni ugled koji sovjetska birokracija uživa kod buržoazije.
Druga je stvar s radničkom klasom i iskrenim pristašama koje nalazi među intelektualcima. Tu moj rad može potaknuti sumnju i izazvati nepovjerenje, ne prema revoluciji nego prema onima koji je guše. A to je i cilj koji sam sebi postavio. Jer pokretač napretka nije laž, nego istina.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje