Lav Trocki
Izdana revolucija
Reakcionarne tendencije koje vode u autarkiju jesu obrambeni refleks oronulog kapitalizma pred problemom što ga povijest sve oštrije postavlja: osloboditi ekonomiju okova privatnog vlasništva i nacionalne države i organizirati je prema jednom zajedničkom i sveobuhvatnom planu u čitavom svijetu.
»Deklaracija o pravima radnog i eksploatiranog naroda« koju je napisao Lenjin, a Sovjet narodnih komesara podnio na odobrenje Ustavotvornoj skupštini za vrijeme njezina kratkotrajnog života, ovako definira »osnovni cilj« novoga poretka: »uvođenje socijalističke organizacije društva i pobjeda »socijalizma u svim zemljama«. Prema tome internacionalizam revolucije proglašen je kao načelo u osnovnom dokumentu novoga poretka. U ono Vrijeme nitko se ne bi usudio problem postaviti na drukčiji način. Još u travnju 1924. tj. tri mjeseca nakon Lenjinove smrti, Staljin je u svojoj kompilaciji o »Osnovama lenjinizma« napisao ovo: »Za obaranje buržoazije dostatni su napori jedne zemlje. To je pokazala povijest naše revolucije. Ali za konačnu pobjedu socijalizma, za organizaciju socijalističke proizvodnje napori jedne zemlje, osobito ako je to seljačka zemlja kao što je naša, nisu dovoljni. Za to je potrebno ujediniti napore proletarijata više razvijenih zemalja.« Tim riječima ne treba posebno tumačenje. Ali izdanje u kojem se one nalaze povučeno je iz prometa. Već u jeseni 1924. veliki porazi europskog proletarijata i prvi, iako vrlo skromni uspjesi sovjetske privrede stvorili su u Staljinu uvjerenje da je povijesna zadaća birokracije izgradnja socijalizma samo u jednoj zemlji. O tom pitanju pokrenuta je široka diskusija koja se mnogim površnim duhovima najprije činila akademskom i skolastičnom, no koja je zapravo značila početak izrođavanja Treće i prirođenje Četvrte internacionale.
Bivši komunist Petrov, o kojem je već bilo govora i koji se danas uvrstio u redove bjelogardijskih izbjeglica, opisuje na kakav je otpor u mladih birokrata nalazila doktrina prema kojoj budućnost SSSR-a ovisi o međunarodnoj revoluciji. »Kako? Zar mi ne možemo sami povesti našu zemlju u sretnu budućnost? Ako Marx kaže drukčije, e, onda mi nismo marksisti nego ruski boljševici, i to je sve.« Tim sjećanjima na diskusije koje su se vodile između 1923. i 1926. Petrov dodaje: »Danas se ne mogu oteti uvjerenju da je teorija o socijalizmu samo u jednoj zemlji nešto više od obične Staljinove izmišljotine.« Apsolutno točno! Ta teorija jasno izražava raspoloženje birokracije koja je, govoreći o pobjedi socijalizma, mislila na svoju pobjedu.
Da bi opravdao prekid s tradicijom marksističkog internacionalizma, Staljin je besramno tvrdio kako Marx i Engels nisu poznavali... zakon o nejednakosti razvoja kapitalizma koji je otkrio Lenjin. Ta bi tvrdnja s punim pravom mogla zauzeti počasno mjesto u mom popisu ideoloških kurioziteta. Nejednakost razvoja značajka je cijele povijesti, a napose kapitalizma. Mladi povjesnik Solncev, aktivist velike nadarenosti i rijetkih moralnih odlika, koji je kao pristaša lijeve opozicije zaglavio u sovjetskim tamnicama, dao je 1926. izvanredno tumačenje zakona o neujednačenosti razvoja što ga nalazimo u Marxovu djelu. Razumije se, taj rad ne može biti objavljen u SSSR-u. Iz potpuno drugih razloga zabranjeno je djelo davno zaboravljenog njemačkog socijaldemokrata Vollmara koji je 1878. iznio tvrdnju da je »izolirana socijalistička država« moguća — čime je mislio na Njemačku a ne na Rusiju — pozivajući se na »zakon o nejednakosti razvoja« za koji nam danas kažu da je bio nepoznat sve do Lenjinova vremena.
Georg Vollmar piše: »Socijalizam nužno pretpostavlja razvijenu ekonomiju i kad bi samo ekonomija bila u pitanju, socijalizam bi morao biti najjači tamo gdje je ekonomija na najvišem stupnju. Međutim, u zbilji se pitanje postavlja potpuno drukčije. Engleska je s ekonomskog stajališta nesumnjivo najrazvijenija zemlja, a socijalizam ondje ima drugorazrednu ulogu, dok je naprotiv u Njemačkoj, koja zaostaje za Engleskom, toliko snažan da se staro društvo počelo osjećati ugroženim...« Nakon što je istakao značenje povijesnih čimbenika koji određuju događaje, Vollmar nastavlja: »Očigledno je da uzajamne reakcije tako velikog broja čimbenika onemogućavaju podudarnost razvoja u vremenu i oblicima ne samo u svim zemljama, nego čak i u dvije... Za socijalizam vrijedi isti zakon. Pretpostavka o istodobnoj pobjedi socijalizma u svim civiliziranim zemljama potpuno je isključena kao i pretpostavka o slijepoj imitaciji socijalističkog uređenja što bi ga uvela jedna država... Time dolazimo do zaključka o izoliranoj socijalističkoj državi koje je, kao što mislim da sam dokazao, ako ne jedina a ono barem najvjerojatnija mogućnost.« To djelo koje je napisano kad je Lenjinu bilo osam godina dalo je mnogo ispravnije tumačenje zakona o nejednakosti razvoja od svih interpretacija sovjetskih epigona koje slušamo od jeseni 1924. Spomenimo i to da je Vollmar, drugorazredni teoretičar, u toj prilici samo komentirao Engelsove ideje koga, kako smo vidjeli, danas optužuju zbog neznanja na tom području.
»Izolirana socijalistička država« već je odavno prešla iz sfere povijesnih pretpostavki u sferu zbilje, ali ne u Njemačkoj nego u Rusiji. Njezina izoliranost izražava s jedne strane relativnu snagu kapitalizma, a s druge strane relativnu slabost socijalizma. Od izolirane »socijalističke« države do socijalističkog društva definitivno oslobođena država treba prijeći veliku razdaljinu koja se točno poklapa s putem međunarodne revolucije.
Beatrice i Sidney Webb uvjeravaju nas da Marx i Engels nisu vjerovali u mogućnost izoliranog socijalističkog društva. »Ni Marks ni Engels nisu ni sanjali (neither Marx nor Engels had ever dreamt) o tako moćnom instrumentu kao što je monopol na vanjsku trgovinu«. Čitajući te retke čovjek se mora zastidjeti što su ih napisali autori tako visoke životne dobi. Za socijalističku revoluciju nacionalizacija banaka i trgovačkih društava, željeznica i trgovačke mornarice isto je tako nužna kao i nacionalizacija sredstava za proizvodnju tu uključujući i izvoznu industriju. Monopol na vanjsku trgovinu samo pridonosi koncentriranju materijalnih izvoznih i uvoznih sredstava u rukama države. Tvrditi da Marx i Engels nisu o tome nikada ni sanjali isto je što i tvrditi da nikad nisu sanjali o socijalističkoj revoluciji. Da nesreća bude veća, Vollmar s pravom određuje monopol na vanjsku trgovinu kao jedan od najvažnijih sredstava »izolirane socijalističke države«. Marx i Engels morali su svojedobno za tu tajnu doznati od toga pisca, no činjenica je da ju je on doznao od njih.
»Teorija« o socijalizmu samo u jednoj zemlji, koju Staljin uostalom nije nigdje opravdao ni izložio, svodi se na prilično jalovu i povijesti tuđu koncepciju prema kojoj prirodna bogatstva omogućavaju SSSR-u izgraditi socijalizam u svojim zemljopisnim granicama. S jednakim uspjehom moglo bi se tvrditi da bi socijalizam pobijedio kad bi stanovništva na zemaljskoj kugli bilo dvanaest puta manje nego što ga ima. S novom teorijom pokušalo se zapravo društvenoj svijesti nametnuti puno zbiljskiji sustav ideja: revolucija je konačno završena, društvene suprotnosti postepeno će slabjeti, bogati seljak urast će u socijalizam, razvoj će u cjelini, neovisno o vanjskim događajima, teći ravnomjerno i mirno. Buharin, koji je pokušao utemeljiti novu teoriju, objavio je tu tvrdnju kao nešto što je već nepobitno dokazano: »Ni klasne razlike u našoj zemlji, ni naša zaostala tehnika neće prouzročiti našu propast. Mi možemo izgraditi socijalizam i na tako tehnički siromašnoj osnovi. Rast socijalizma bit će spor, napredovat ćemo kornjačinim korakom, ali socijalizam ćemo graditi i izgraditi...« Odbacimo ideju o »izgradnji socijalizma na tehnički siromašnoj osnovi« i podsjetimo se još jedanput genijalnog Marxova predviđanja koje nas uči da se sa slabom tehničkom osnovom »može socijalizirati samo potreba jer neimaština mora neizbježivo uzrokovati borbu za nužni minimum i oživjeti svu onu staru zbrku«.
Lijeva opozicija predložila je na plenumu Centralnog komiteta održanom u travnju 1926. ovaj amandman na teoriju o kornjačinu koraku: »Sve dok smo okruženi kapitalizmom bilo bi potpuno pogrešno vjerovati da se u socijalizam može ići proizvoljno određenim tempom. Put u socijalizam je moguć samo ako se razmak koji dijeli našu industriju od razvijene kapitalističke industrije bude... konkretno i očigledno smanjivao, umjesto da raste.« Staljin je s pravom u tom amandmanu vidio »prikriveni« napadaj na teoriju o socijalizmu samo u jednoj zemlji i odlučno je odbio da tempo unutarnje izgradnje poveže s međunarodnim uvjetima. U stenografskom zapisniku debate nalazimo njegov ovako formuliran odgovor: »Oni koji ovdje ističu međunarodni čimbenik uopće ne shvaćaju kako se pitanje postavlja i zamagljuju sve pojmove, bilo iz neshvaćanja bilo iz svjesne želje da izazovu zbrku«. Amandman opozicije bio je odbijen.
Varka o socijalizmu koji se gradi sporo i polako — kornjačinim korakom — na tehnički siromašnoj osnovi, okružen moćnim neprijateljem, nije mogla dugo odolijevati udarcima kritike. U studenom iste godine XV partijska konferencija objavila je bez ikakve priprave u štampi da je »nužno u relativno [?] najkraćem historijskom roku dostignuti a potom i prestignuti industrijski stupanj razvijenih kapitalističkih zemalja«. To je u svakom slučaju značilo »prestignuti« lijevu opoziciju. No izbacujući krilaticu o »dostizanju i prestizanju« cijelog svijeta u »relativno najkraćem vremenu«, teoretičari koji su još jučer propovijedali kornjačinu sporost našli su se odjedanput u zamci »međunarodnog čimbenika« kojeg se birokracija tako praznovjerno boji. I tako od prve i najotvorenije verzije Staljinove teorije za osam mjeseci nije preostalo ništa.
Socijalizam mora nužno »prestignuti« kapitalizam na svim područjima, pisala je lijeva opozicija u jednom dokumentu što se ilegalno rasparčavao u ožujku 1927, »ali u ovom trenutku nije riječ o odnosima između socijalizma i kapitalizma općenito govoreći, nego o ekonomskom razvoju SSSR-a u odnosu prema razvoju Njemačke, Engleske i Sjedinjenih Američkih Država. Što treba razumijevati pod najkraćim historijskim vremenom? U toku slijedećih petoljetki mi ćemo još uvelike zaostajati za stupnjem razvijenih zapadnih zemalja. Što će se u međuvremenu dogoditi u kapitalističkom svijetu? Ako pretpostavimo da kapitalizam može doživjeti novo razdoblje procvata koje će potrajati više desetljeća, govoriti o socijalizmu u našoj zaostaloj zemlji bilo bi neumjesno i kratkovidno. Tada bi trebalo priznati da smo se teško prevarili kad smo našu epohu ocijenili kao vrijeme raspada kapitalizma. U tom bi slučaju republika Sovjeta bila drugo iskustvo diktature proletarijata, doduše šire i uspješnije nego što je bila Pariska komuna, ali ništa više osim iskustva... No, imamo li razloga za tako duboku reviziju vrijednosti našeg vremena i značenja oktobarske revolucije kao karike u lancu međunarodne revolucije? Ne. Nakon razdoblja obnove (poslije rata), kapitalističke zemlje našle su se opet pred starim unutarnjim i međunarodnim suprotnostima koje su se još više produbile i ozbiljno zaoštrile. To je osnova za proletersku revoluciju. Mi izgrađujemo socijalizam, to je činjenica. No budući da je cjelina veća od jednog dijela, činjenica je također da se u Europi i u svijetu sprema revolucija. Dio može pobijediti samo ako se uklopi u cjelinu... Europskom proletarijatu treba mnogo manje vremena da započne juriš na vlast nego nama da u tehnici prestignemo i Europu i Ameriku... U međuvremenu moramo sustavno raditi na smanjenju razlike između proizvodnosti rada u nas i u ostalim zemljama. Što ćemo brže napredovati, to će biti manja opasnost od moguće intervencije niskih cijena koja je, kako znamo, često predigra za oružanu intervenciju... Poboljšavajući životne uvjete radnika i seljaka sigurnije ćemo ubrzati proletersku revoluciju u Europi, a to će i nas obogatiti dostignućima svjetske tehnike, pa će naša socijalistička izgradnja kao dio europske i svjetske socijalističke izgradnje biti potpunija i sigurnija«. Kao mnogi drugi, i taj je dokument ostao bez odgovora, ako kao odgovor ne treba smatrati isključenja iz Partije i hapšenja.
Kako su napustili ideju o kornjačinoj sporosti, morali su se odreći i s njom povezane koncepcije o urastanju kulaka u socijalizam. Međutim, poraz što su ga bogatom seljaku nanijele administrativne mjere dao je nov poticaj za teoriju o socijalizmu samo u jednoj zemlji: budući da su klase bile »u biti« ukinute, socijalizam je »u biti« bio ostvaren (1931). To je bila obnova ideje o socijalističkom društvu »na osnovama bijede«. Sjećamo se kako nam je jedan servilni novinar tada objašnjavao da je nestašica mlijeka za djecu posljedica pomanjkanja krava, a ne pogreška socijalističkog uređenja.
Briga za porast proizvodnosti rada nije međutim dopuštala da se ostane pri umirujućim parolama iz 1931. koje su morale biti neka vrsta moralne naknade za pustošenja izazvana potpunom kolektivizacijom. »Neki misle — izjavio je neočekivano Staljin, govoreći o stahanovskom pokretu — da se socijalizam može učvrstiti izjednačavanjem u siromaštvu. To je krivo... Socijalizam može pobijediti samo uz takvu proizvodnost koja će biti viša nego što je u kapitalističkom sistemu.« Potpuno točno. Ali novi program Komsomola prihvaćen u travnju 1935. na kongresu koji je omladinu lišio posljednjih ostataka političkih prava, kategorično definira sovjetsko uređenje: »Nacionalna ekonomija postala je socijalistička.« Nikom i ne pada na um uskladiti te protuslovne koncepcije. One se ubacuju u opticaj prema trenutnoj potrebi. Nitko se neće usuditi iznijeti bilo kakvu kritičku primjedbu, ma što se dogodilo.
Čako i donošenje novog programa Komsomola izvjestitelj opravdava ovako: »Stari program sadrži jednu pogrešnu i duboko antilenjinističku tvrdnju prema kojoj 'Rusija može ostvariti socijalizam samo uz pomoć svjetske revolucije'. Ta točka programa iz temelja je pogrešna: u njoj se odražavaju trockističke ideje.« A to su one iste ideje koje je Staljin branio još u travnju 1924! Trebalo bi objasniti kako to da se program koji je 1921. napisao Buharin, a Politbiro uz Lenjinovu suradnju pregledao, nakon petnaest godina otkriva kao »trockistički« i traži revizija u dijametralno oprečnom smislu. Ali logični su dokazi nemoćni kad su posrijedi interesi. Budući da se emancipirala od proletarijata u svojoj zemlji, birokracija ne može priznati da SSSR ovisi o svjetskom proletarijatu.
Pod djelovanjem zakona o nejednakosti razvoja, suprotnost između tehnike i odnosa vlasništva u kapitalizmu izazvala je pucanje svjetskog lanca na najslabijem mjestu. Zaostali ruski kapitalizam prvi je platio za nedostatke svjetskoga kapitalizma. Kroz čitavu povijest, zakon o nejednakom razvoju prati zakon o kombiniranom razvoju. Pad buržoazije u Rusiji doveo je do diktature proletarijata, drugim riječima do koraka naprijed što ga je u odnosu prema razvijenim zemljama učinila jedna zaostala zemlja. Uvođenju socijalističkih oblika vlasništva u zaostaloj zemlji ispriječio se prenizak stupanj tehnike i kulture. Rođena iz suprotnosti između visoko razvijenih svjetskih proizvodnih snaga i kapitalističkog vlasništva, oktobarska revolucija i sama će izazvati suprotnosti između još nedostatnih nacionalnih proizvodnih snaga i socijalističkog vlasništva.
Izolacija SSSR-a nije doduše odmah imala onako ozbiljne posljedice kao što smo se pribojavali; kapitalistički svijet bio je odveć dezorganiziran i paraliziran da bi mogao pokazati čitavu svoju potencijalnu snagu. »Primirje« je trajalo duže nego što je mogao predvidjeti kritički optimizam. Ali izolacija i nemogućnost iskorištavanja izvora svjetskog tržišta, pa bilo to i na kapitalističkim osnovama (vanjska trgovina bila je spala na četvrtinu, odnosno petinu onoga što je bila 1913.), povlačili su za sobom, osim golemih troškova za narodnu obranu, vrlo nepovoljnu raspodjelu proizvodnih snaga i presporo podizanje materijalnog položaja masa. Ali najkobnija posljedica izolacije bila je nesumnjivo birokratska nevolja.
Političke i pravne norme koje je postavila revolucija, s jedne strane, imaju povoljan utjecaj na zaostalu privredu, dok, s druge strane, trpe od djelovanja zaostale sredine koja ih koči. što će SSSR dulje ostati okružen kapitalizmom, to će biti dublja degeneracija njegovih socijalnih tkiva. Ako se izolacija produlji na neodređeno vrijeme, nužno će doći do obnove kapitalizma, a ne do ostvarenja nacionalnog komunizma.
Ako buržoazija ne može mirnim putem urasti u socijalističku demokraciju, onda socijalistička država još manje može urasti u sistem svjetskog kapitalizma. Miroljubivi socijalistički razvoj »samo u jednoj zemlji« nije na dnevnom redu historije. Svi znaci navješćuju niz svjetskih potresa, ratova i revolucija. I u unutarnjem životu SSSR-a nužne su oluje. Birokracija je u borbi za plansku ekonomiju morala izvlastiti kulaka, a radnička klasa u borbi za socijalizam morat će izvlastiti birokraciju na čiji će grob moći postaviti ovaj natpis: »Ovdje počiva teorija o socijalizmu samo u jednoj zemlji.«
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje