Lav Trocki
Izdana revolucija
Započevši »socijalističkom raspodjelom« sovjetska je vlast morala 1921. pribjeći tržištu. Velika nestašica svih sredstava koja je zavladala u vrijeme prvog petogodišnjeg plana prouzročila je opet etatiziranu raspodjelu, odnosno obnovu eksperimenta ratnog komunizma u širim razmjerima. Ali i to se pokazalo nedostatnim. 1935. sustav planske raspodjele drugi put je potisnula trgovina. Pokazalo se dva puta kako životne metode raspodjele proizvoda ovise puno više o stupnju tehnike i materijalnih dobara nego o oblicima vlasništva.
Porast proizvodnosti koja je uglavnom posljedica rada po komadu obećava povećanje mase roba i pad cijena, što bi za stanovništvo značilo porast blagostanja. No to je samo jedna strana pitanja koju smo, kao što je poznato, mogli zapaziti i u starom režimu za njegova ekonomskog procvata. Društvene pojave i procese potrebno je je dati u njihovim odnosima i u njihovoj međuovisnosti. Povećanje proizvodnosti rada na bazi prometa robe znači i povećanje nejednakosti. Blagostanje rukovodećih slojeva počinje zamijetno rasti u usporedbi s blagostanjem masa. Dok se država obogaćuje, u društvu se provodi diferenciranje.
Prema uvjetima života sovjetsko društvo već se danas dijeli na povlaštenu manjinu koja je sigurna u sutrašnjicu i na većinu koja životari u bijedi.
Zbog nejednakosti na ta dva suprotna pola rađaju se oštre suprotnosti. Proizvodi namijenjeni masovnoj potrošnji pretežno su vrlo slabe kvalitete unatoč visokim cijenama, a što se ide dalje od središta, to ih je sve teže nabaviti. U takvim uvjetima špekulacija i krađa postaju opće zlo, i dok su jučer dopunjavale plansku raspodjelu, danas su korektiv sovjetske trgovine.
»Prijatelji SSSR-a« običavaju primati dojmove zatvorenih očiju i začepljenih ušiju. Na njih se ne može osloniti. S druge strane, neprijatelji često iznose neistine i klevete. Zato pogledajmo što kaže sama birokracija. Kako nije neprijatelj sama sebi, to optužbe koje iznosi protiv sebe, a koje su uvijek motivirane hitnim i praktičnim potrebama, zaslužuju puno više povjerenja nego njezina česta i bučna hvaljenja.
Kao što je poznato, industrijski je plan za 1935. bio premašen. Ali u izgradnji stanova plan je ostvaren samo 55,7%, a najsporija, najslabija i najmanjkavija je izgradnja radničkih stanova. Seljaci kolhoznici žive u svojim izbama, sa svojom teladi i žoharima, baš kao i nekad. S druge strane, sovjetska se vlastela žali što su u stanovima koji se grade za nju nema uvijek »sobe za dvorkinju«.
Svaki se poredak ogleda u svojoj arhitekturi i spomenicima. Sadašnje sovjetsko vrijeme obilježavaju brojne novosagrađene palače i domovi sovjeta, pravi hramovi birokracije od kojih poneki stoje i po nekoliko desetaka milijuna), skupa kazališta, domovi Crvene armije, vojni klubovi namijenjeni uglavnom časnicima, raskošna podzemna željeznica za one koji je mogu platiti, dok je, nasuprot tome, izgradnja stanova za radnike, pa i onih tipova vojarne, neprestano u velikom zakašnjenju.
Vidljivi uspjesi postignuti su u željezničkom transportu. Ali obični sovjetski građanin nije time mnogo dobio. U bezbrojnim nalozima rukovodioci neprestano ističu »nečistoću vagona i prostorija namijenjenih općinstvu«, »nevjerojatan nemar putničkih službi«, »velik broj zlorabljenja, krađa i prijevara u prodaji karata... skrivanje slobodnih mjesta u špekulantske svrhe, podmićivanje, krađe prtljage za putovanja«. Takve pojave »sramote socijalistički prijevoz!« Doduše i u kapitalističkom transportu smatraju ih krivičnim djelima ili kršenjem općeg prava. Uzastopne žalbe našeg vječitog administratora nesumnjivo svjedoče o nedostatnosti prijevoznih sredstava, o nestašici proizvoda povjerenih transportu i o ciničnom nehaju koji uprava željeznica, poput svih ostalih, pokazuje prema običnom smrtniku. Ali birokracija se daje i te kako posluživati na zemlji, na vodi i u zraku, o čemu svjedoči velik broj salonskih kola, posebnih vlakova i brodova i koji joj stoje na raspolaganju, iako ih sve više zamjenjuje udobnijim automobilima i avionima.
Govoreći o uspjehu sovjetske industrije, predstavnik Centralnog komiteta u Lenjingradu, uz burno odobravanje slušateljstva, koje je za to neposredno zainteresirano, obećava da »iduće godine naši aktivisti više neće dolaziti na sjednice u skromnim fordovima kao danas, nego u limuzinama«. Ondje gdje se okreće čovjeku, sovjetska tehnika u prvom redu nastoji zadovoljiti sve veće potrebe povlaštene manjine. Tramvaji — ondje gdje ih naime ima — prepuni su kao i nekada.
Kad se Mikojan, narodni komesar za prehrambenu industriju, hvali kako bonboni boljih kvaliteta sve više potiskuju one slatke kvalitete i kako »naše žene« sve više traže bolje parfeme, to samo znači da se industrija, vrativši se na trgovinu, prilagođava izbirljivijim potrošačima. To je zakon tržista na koji žene visokih ličnosti imaju priličan utjecaj. U isto vrijeme doznajemo da u 68 od 95 zadruga koliko ih je registrirano u Ukrajini (1935) bonbona uopće nema i da se općenito uzevši potražnja za slatkišima zadovoljava samo u omjeru od 15%, i to proizvodima najslabije kvalitete. Izvjestija se tuže da »tvomice ne vode brigu o zahtjevima potrošača« — dakako, kad je posrijedi potrošač koji se može braniti.
Akademik Bach, polazeći sa stajališta organske kemije, ustanovljuje kako je »naš kruh katkad nedopustive kvalitete«. Radnici i radnice koji nisu upućeni u tajne fermentacije sigurno su istog mišljenja, samo za razliku od štovanog akademika ne mogu svoj sud iznijeti u štampi. Konfekcijski trust u Moskvi reklamira modele svilenih haljina kreiranih u Modnoj kući, a dotle ne samo u provinciji nego i u velikim industrijskim središtima radnici ne mogu to bez čekanja u redu doći ni do košulje od grubljeg platna. Košulja nema baš kao i nekad! Puno je teže osigurati osnovno velikom broju ljudi, nego suvišno nekolicini. Da je tako, pokazalo se tijekom cijele povijesti.
Nabrajajući svoja dostignuća, Mikojan nas izvješćuje kako je »industrija margarina nova«. Istina, u starom režimu margarina nije bilo. Na temelju toga ne smijemo zaključiti da se situacija pogoršala; maslaca narod ni tada nije imao ništa više negoli danas. Ali pojava nadomjestka u svakom slučaju znači da u SSSR-u postoje dvije klase potrošača: jedna koja radije troši maslac i druga koja se zadovoljava margarinom. »Mi opskrbljujemo zemlju tolikim količinama duhana, zvanog mahorka, da svatko može kupiti koliko hoće«, izjavljuje Mikojan, zaboravljajući da se ni u Europi ni u Americi ne troši duhan tako jadne kvalitete.
Jedno od najupadljivijih, da ne kažemo najizazovnijih očitovanja nejednakosti je otvaranje u Moskvi i drugim velikim gradovima trgovačkih kuća s proizvodima visoke kvalitete, koji nose doduše strani na vrlo karakterističan naziv »luksuzni« (»ljuks«), Ali neprestane tužbe za krađe u trgovinama mješovite robe u Moskvi i provinciji dokaz su da robe ima samo za manjinu, a prehraniti bi se ipak htjeli svi...
Radnica koja ima dijete vezana je za društveni sustav i njezin je kriterij »potrošnje«, kao što prezrivo govore visoke ličnosti koje su vrlo osjetljive na vlastitu potrošnju, u krajnjoj liniji odlučan. U sukobu između birokracije i radnice, mi smo s Marxom i Lenjinom na strani radnice, a protiv birokracije koja veliča postignute rezultate, kamuflira suprotnosti i zatvara usta radnici.
Složit ćemo se da su margarin i duhan u zimu danas žalosna potreba, ali zato se ne treba hvaliti ni uljepšavati zbilju. Limuzine za »aktiviste«, fini parfemi za »naše žene«, margarin za radnike, luksuzne trgovine za povlaštene, fotografije finih jestiva u izlozima za puk, takav socijalizam u očima mnoštva može biti samo neka vrsta izokrenutog kapitalizma. Taj sud i nije tako pogrešan. U »socijaliziranoj bijedi« borba za osnovno prijeti da ponovno oživi »svu onu staru zbrku«, i na svakom je koraku djelomično oživljava.
Današnje tržište razlikuje se od onoga iz razdoblja Nepa (1921—1928) po tome što se mora razvijati bez posrednika i privatne trgovine uspostavljajući izravan kontakt između državnih organizacija, zadruga, kolhoza i građana. Ali to je samo u načelu. Trgovina na malo (državna i zadružna), koja se brzo razvija, morala bi 1936. ostvariti promet od 100 milijardi rubalja otprilike. Trgovina kolhoza koja je 1935. dosegnula 16 milijardi, ove će godine po svoj prilici prilično porasti. Teško je reći koliki dio ostvarenoga otpada na nedopuštene i poludopuštene posrednike. U svakom slučaju nimalo nevažan! Kao i zemljoradnici tako su i kolhozi, osobito neki članovi kolhoza, skloni poslužiti se posrednicima. Njihov primjer slijede obrtnici, zadrugari i mjesne industrije koje ugovaraju sa seljacima. I odjednom se ustanovi da su trgovine mesom, maslacem i jajima, na jednom širokom području, u rukama »besavjesnih trgovaca«. Najosnovnijih proizvoda kao što su sol, šibice, brašno i petrolej, kojih su puna državna skladišta, tjednima i mjesecima nema u birokratiziranim seoskim zadrugama. Jasno je da ih seljaci nabavljaju drugdje. Sovjetske novine neprestano govore o prekupcima kao da je potpuno razumljivo što ih mora biti.
Drugi oblici privatne inicijative i akumulacije igraju očigledno manju ulogu. Kočijaši koji imaju vlastitu zapregu i slobodni obrtnici, kao i pojedinačni ratari, jedva su tolerirani. U Moskvi postoji velik broj sitnih radionica za popravke koje pripadaju privatnicima, a vlasti im gledaju kroz prste jer pokrivaju mnoge nedostatke u toj grani djelatnosti. No puno veći broj privatnika radi pod tvrtkom artela (udruženja) i zadruga ili se zaklanja iza kolhoza. A kriminalistička služba, kao da uživa u otkrivanju pukotina u privredi, povremeno hapsi u Moskvi žene koje prodaju kape što su ih same isplele ili košulje od grubog platna što su ih sašile.
»Osnova špekulacije uništena je u našoj zemlji — objavljivao je Staljin (1935) — to što u nas još imade besavjesnih trgovaca objašnjava se samo nedostatnom budnošću radničke klase i popustljivošću nekih sovjetskih ustanova prema špekulantima.« To je uzoran obrazac birokratskog umovanja! Je li osnova špekulacije uništena? Ako je tako, budnost nije potrebna. Da država može opskrbiti građane dovoljnim brojem kapa, zar bi trebalo hapsiti siromašne ulične prodavačice? Pitanje je treba li ih, ikad je tako, uopće zatvarati.
Ti razni oblici privatne inicijative koje smo nabrojili nisu opasni ni po količini ni po opsegu poslovanja. Uistinu, ima li mjesta bojazni da će kočijaši, prodavačice kapa, prekupci jaja ugroziti fondove etatiziranog vlasništva? Ali pitanje se ne rješava samo matematičkim omjerima. Bujanje i raznolikost špekulacije svih vrsta koje izbijaju pri najmanjem administrativnom popuštanju poput grozničavih pjega na bolesnu tijelu svjedoče o neprestanu pritisku sitnoburžoaskih tendencija. Stupanj štetnosti bacila špekulacije za socijalističku budućnost ovisi o općoj otpornoj sposobnosti privrednog i političkog organizma zemlje.
Raspoloženje i ponašanje radnika i poslenika u kolhozima, a to znači 90% ukupnog stanovništva, određuju prije svega promjene u njihovoj stvarnoj nadnici. Ali odnos između njihova dohotka i zarada povlaštenih društvenih slojeva ima isto tako važnu ulogu. Jer zakon relativnosti očituje se najneposrednije upravo u potrošnji. Novčano knjigovodstvo kao izraz svih društvenih odnosa otkriva zbiljski udio raznih društvenih slojeva u nacionalnom dohotku. Čak i uz pretpostavku da je nejednakost povijesna nužda za prilično dugo vremensko razdoblje, pitanje dopustivih granica nejednakosti ostaje otvoreno kao i pitanje njezine društvene opravdanosti u svakom posebnom slučaju. Neizbježiva borba za udio u nacionalnom dohotku nužno će se pretvoriti u političku borbu. Je li sadašnje uređenje socijalističko ili nije? Na to pitanje neće odgovoriti sofizmi birokracije nego stav masa, to jest radnika i kolhoznika.
Podaci o stvarnoj nadnici morali bi prema tome biti predmet osobito pažljivog proučavanja u radničkoj državi. Statistika dohodaka po skupinama stanovništva morala bi biti potpunoma jasna i dostupna svima. U zbilji je međutim to područje, koje duboko zadire u životne interese radnih masa, prekriveno neprozirnnom maglom. Ma kako to zvučalo nevjerojatno, budžet radničke obitelji u SSSR-u za promatrača je puno zagonetnija veličina nego u bilo kojoj kapitalističkoj zemlji. Uzalud bismo pokušavali povući krivulju stvarnih nadnica raznih skupina radnika u drugoj petoljetki. Uporna šutnja vlasti i mjerodavnih čimbenika govori u najmanju ruku koliko i iznošenje globalnih brojaka lišenih svakog značenja.
Prema jednom izvješću narodnog komesara za tešku industriju, prosječni mjesečni radni učinak radnika porastao je za 3,2 puta u deset godina (od 1925. do 1935) dok se nadnica povećala za 4,5 puta. Koliki su dio tog naizgled tako lijepog koeficijenta progutali stručnjaci i dobro plaćeni radnici? Uz to se postavlja još važno pitanje: koja je zbiljska vrijednost te nominalne nadnice? O tome ne doznajemo ništa ni iz izvješća ni iz novinskih komentara. Na kongresu sovjetske omladine u travnju 1936. sekretar Komunističke omladine, Kosarev, kazao je: »Od siječnja 1931. do prosinca 1935. nadnice mladih povećale su se za 34096.« Ali ni među pomno odabranom i odlikovanom mladeži koja nije štedjela ovacije to hvalisanje nije izazvalo pljesak; i slušatelji i govornik predobro su znali kako nagao prijelaz na tržišne cijene otežava položaj ogromnoj većini radnika.
Prosječna godišnja nadnica, u kojoj je uključena plaća direktora i čistačice, iznosila je 1935. godine 2300 rubalja, a 1936. treba da dosegne otprilike 2500 rubalja, što prema nominalnom mijenjačkom tečaju iznosi 7500, a prema kupovnoj moći nešto oko 3500 do 4000 francuskih franaka. Ta već skromna brojka još se više smanjuje ako se znade da je povećanje nadnica u 1936. samo djeIomična nadoknada za ukidanje nekih pogodnih cijena i besplatnih usluga. U svemu tome bitno je to što je nadnica od 2500 rubalja godišnje, što mjesečno iznosi 208 rubalja, samo prosjek, tj. aritmetička fikcija kojoj je svrha prikriti zbilju i postojanje duboke nejednakosti u nagrađivanju rada.
Nesumnjivo je da se položaj višeg sloja radničke klase, napose onih koje zovu stahanovcima, primjetno poboljšao u protekloj godini. Štampa potanko iznosi koliko su odijela, koliko pari cipela, gramofona, motora, pa čak i konzervi mogli kupiti odlikovani radnici. No, tako se istodobno otkriva kako su ta dobra nedostupna običnom radniku. Govoreći o uzrocima stahanovskog pokreta Staljin kaže: »Ljudi su počeli živjeti bolje, veselije. A kad se živi veselije i posao bolje napreduje.« Ima i nešto istine u tom optimističkom načinu prikazivanja rada po komadu, svojstvenom rukovodiocima; stvaranje radničke aristokracije omogućili su zapravo prethodni uspjesi. Ali ono što potiče stahanovce nije »veselje« nego želja za većom zaradom. Molotov je u tom smislu nešto modificirao Staljinovu tvrdnju: »Poticaj koji motivira stahanovce na visoku proizvodnost naprosto je želja za povećanjem nadnice.« U nekoliko mjeseci stvorila se jedna skupina radnika koje su nazivali »tisućnjacima« jer njihova nadnica prelazi mjesečno 1000 rubalja. Ima ih koji zarađuju i više od 2000 rubalja, dok radnik nižih skupina često dobiva manje od 100 rubalja.
Prema amplitudi razlika u nadnicama mogli bismo zaključiti da između »radničke aristokracije« i »običnog radništva« postoji nužna i dostatna razlika. Ali to birokraciji nije dosta. Stahanovce doslovce obasipaju povlasticama. Daju im nove stanove, obavljaju popravke u njihovim starim stanovima, odobravaju im poseban boravak u odmaralištima i lječilištima, šalju im kući besplatne učitelje i liječnike. Imaju i besplatne ulaznice za kinematografe, a događa se da ih besplatno briju, i to prije svih drugih. Mnoge od tih povlastica kao da se daju sa svjesnom namjerom da se prosječni radnik uvrijedi i ponizi širokogrudnost vlasti objašnjava se s jedne strane karijerizmom, a s druge strane nečistom savjesti; mjesni rukovodioci ne propuštaju nijednu priliku da izađu iz svoje odvojenosti pa obasipaju radničku aristrokraciju sličnim povlasticama koje i sami uživaju. Posljedica je takve politike nerazmjerno visoka nadnica stahanovaca koja je dvadeset i tri puta veća od zarade nižih skupina. Zarada mnogih favoriziranih stručnjaka često je tolika da bi se njome mogla podmiriti nadnica za osamdeset pa čak i stotinu radnika. Po rasponu nejednakosti u nagrađivanju rada SSSR je ne samo dostigao nego i prestigao kapitalističke zemlje.
Najbolje stahanovce, one koji se iskreno ravnaju društvenim dobrom, dodijeljene povlastice ne samo ne raduju nego ih naprotiv ozlovoljuju. To je razumljivo: individualno uživanje raznih dobara u atmosferi opće bijede stvara oko njih zid neprijateljstva i zavisti trujući im život. Takvi odnos između radnika još su dalje od socijalističkog morala nego oni što vladaju među radnicima jedne kapitalističke tvornice koji su udruženi u zajedničkoj borbi protiv izrabljivanja.
Uza sve to svakodnevni život kvalificiranog radnika nije lak, osobito u provinciji. Osim sedmosatnog, a često i prekovremenog rada na povećanju proizvodnosti, puno slobodnih sati troši se na dopunski rad u borbi za osnovnu egzistenciju. Novine kao osobito važan pokazatelj blagostanja iznose činjenicu što najbolji radnici u sovhozima — državnim poljoprivrednim dobrima — vozači traktora i kombiniranih strojnih alatljika, koji danas već tvore pravu aristokraciju, imaju vlastite krave i svinje. Čini se dakle da je teorija prema kojoj je bolje imati socijalizam bez mlijeka nego mlijeko bez socijalizma napokon napuštena. Danas se priznaje da radnici u državnim poljoprivrednim poduzećima, gdje krava i svinja ima sigurno dosta, moraju imati vlastito sitno uzgajalište stoke kako bi osigurali sredstva za život. Hvalisavo saopćenje prema kojem 96.000 radnika u Harkovu ima vlastite povrtnjake gotovo je nevjerojatno. Drugi gradovi treba da slijede primjer Harkova. Kako ogromno rasipanje Ijudskih snaga znači ta »vlastita« krava, taj »vlastiti« povrtnjak, i kakav je teret za radnika a još više za njegovu ženu taj srednjovjekovni rad s motikom na zemlji i gnojištu!
Pretežna većina radnika nema dakako ni krave ni povrtnjaka, a često ni loga. Godišnja nadnica nekvalificiranog radnika iznosi 1200 do 1500 rubaIja, katkad i manje, a to je s obzirom na sovjetske cijene jednako bijedi. Stambeni uvjeti, koji spadaju među najkarakterističnije pokazatelje materijalnog i kulturnog položaja, vrlo su slabi a katkada i nepodnosivi. Većina radnika guši se u zajedničkim stanovima koji su slabije opremljeni i nepodesniji za stanovanje nego vojarne. Kad treba opravdati neuspjehe u proizvodnji, izostanke s posla i velik postotak škarta, administracija s pomoću novinara sama upozorava na stambene uvjete radnika: »Radnici spavaju na podu jer su drveni kreveti prepuni stjenica, stolice su razbijene, često nema ni suda za vodu...« »Dvije obitelji žive u jednoj sobi. Krov prokišnjava pa kad kiši vodu skupljaju u vedrima.« »Zahodi su neopisivi...«
Takvih primjera koji se odnose na cijelu zemlju mogli bismo navesti bezbroj. Zbog nepodnosivih životnih uvjeta fluktuacija osoblja — kako piše rukovodilac naftne industrije — poprima ozbiljne razmjere... Mnoge se bušotine ne eksploatiraju zbog pomanjkanja radne snage...«. U pojedine nefavorizirane krajeve odlaze na rad samo radnici koji su drugdje otpušteni zbog nediscipline. Tako se na dnu proletarijata stvara soj bijednika svih prava, sovjetskih parija, koje jedna tako važna privredna grana kao što je naftna industrija mora zapošljavati u velikom broju.
Zbog upadljivih nejednakosti u sustavu nadnica koje se još povećavaju zbog samovoljno stvorenih povlastica, birokracija uspijeva u proletarijatu izazvati oštre antagonizme. Iz nedavnih novinskih Izvješća stječe se dojam pravoga građanskog rata u smanjenom opsegu. »Sabotaža strojeva omiljeno «) je sredstvo u borbi protiv stahanovskog pokreta«, piše na primjer glasilo sindikata. Na sva usta govori se o »klasnoj borbi«. U toj »klasnoj« borbi radnici su na jednoj strani a sindikati na drugoj. Staljin javno preporučuje da se onima koji se odupiru »dade po gubici«. Ostali članovi Centralnog komiteta prijete »besramnim neprijateljima« potpunim uništenjem. Iskustvo stahanovskog pokreta nemilosrdno razotkriva jaz koji odvaja vlast od proletarijata i nesputanu upornost birokracije u primjenjivanju pravila: »Razdvoj pa vladaj.« Ali zato rad po komadu, koji se na taj način nametnuo, postaje za utjehu radnicima »socijalističko natjecanje«. Već je sam taj naziv otvorena poruga.
Natjecanje kojega korijenje duboko zadire u biologiju bit će — pročišćeno od želje za dobiti, od zavisti i povlastica — i u komunističkom uređenju najsnažniji pokretač civilizacije. Ali u bližoj, pripravnoj fazi učvršćenje socijalističkog društva ne može se i ne smije ostvarivati ponižavajućim metodama zaostalog kapitalizma koje primjenjuje sovjetska vlada, nego sredstvima dostojnim oslobođena čovjeka, a u prvom redu bez toIjage i birokracije. Jer ta je toljaga najomrznutije nasljedstvo prošlosti. Treba je slomiti i javno spaliti da bismo mogli govoriti o socijalizmu ne crveneći od stida.
Dok su industrijski trustovi »u načelu« socijalistička poduzeća, za kolhoze se to ne može reći. Oni se ne temelje na državnom vlasništvu nego na vlasništvu skupina. Kolhozi znače velik napredak u usporedbi sa sitnogospodarskom poljoprivredom. Hoće Ii oni dovesti do socijalizma? To ovisi o nizu okolnosti od kojih su neke unutarnje, a druge vanjske naravi, a tiču se podjednako sovjetskog sistema u cjelini. Ne treba zaboraviti ni one isto tako važne okolnosti koje ovise o svjetskoj situaciji.
Borba između države i seljaka još će dugo trajati. Sadašnja još jako nestalna organizacija poljoprivrede samo je privremeni kompromis između dva protivnika nakon oštre eksplozije građanskog rata. Istina, 90% domaćinstava je kolektivizirano, a kolhozna dobra ostvaruju 94% poljoprivredne proizvodnje. Čak ako ne računamo stanovit broj fiktivnih kolhoza iza kojih se zapravo skrivaju privatni interesi, treba priznati da su sitna gospodarstva poražena u omjeru od devet desetina. Ali prava borba snaga i tendencija na selu ne svodi se samo na opoziciju između individualnih poljoprivrednika i kolhoznika.
Da bi smirila selo, država je morala dati velike ustupke individualističkim tendencijama i vlasničkom mentalitetu seljaka. Prvi je korak u tome bila svečana predaja zemlje kolhozima na stalno uživanje, što je značilo ukidanje nacionalizacije zemlje. Možda je to pravna fikcija, reći će netko. No, sudeći prema odnosu snaga ona može postati zbilja i u skoroj budućnosti činiti veliku zapreku za plansku privredu. Puno je važnija činjenica što je država bila prisiljena dopustiti oživljavanje individualnih seljačkih eksploatacija na sitnim gospodarstvima, s vlastitim kravama, svinjama, ovcama, živadi itd. U zamjenu za taj napadaj na podruštvljenje i za ograničenje kolektivizacije, seljak pristaje mirno raditi, iako zasad bez osobite revnosti, u kolhozima koji mu omogućavaju da ispunjava svoje obveze prema državi i raspolaže s nešto vlastitih dobara. Ti odnosi imaju zasad još tako neodređene oblike da bi ih bilo teško izraziti brojkama čak kad bi sovjetska statistika bila poštenija.
No postoji puno razloga za pretpostavku kako je seljaku danas važnije njegovo sitno individualno dobro od kolhoza. To znači da borba između individualističkog i kolektivističkog stremljenja još daje svoj pečat životu na selu i da joj je ishod neizvjestan. Kojoj se strani priklanjaju seljaci? To ne znadu točno ni oni sami.
Narodni komesar za poljoprivredu rekao je krajem 1935: »Još donedavna nailazili smo na jak otpor kulaka prema izvršenju plana skladištenja žitarica.« To znači da su »donedavna« kolhoznici uglavnom smatrali predaju žita državi neunosnim poslom i više težili privatnoj trgovini. Drakonski zakoni koji štite kolhoznu imovinu od samih članova kolhoza pokazuju istu stvar, samo na drugom planu. I još jedna vrlo poučna činjenica: imovina kolhoza osigurana je od države na 20 milijardi rubalja, a privatna imovina članova kolhoza na 21 milijardu. Premda taj podatak ne mora nužno značiti da su seljaci kao individualni proizvođači bogatiji od kolhoznika, ipak to pokazuje kako poljoprivrednici s više brige osiguravaju svoju privatnu imovinu nego kolhozna dobra.
Za pitanje o kojem je riječ jednako je zanimljiv i razvoj stočarstva. Dok je broj konja neprestano opadao sve do 1935. kad je počeo polako rasti zbog mjera što ih je poduzela država, dotle je broj rogate stoke već prošle godine povećan na 4 milijuna grla. Što se tiče konja plan je u povoljnoj 1935. godini bio ostvaren tek sa 94%, a postotak rogate stoke znatno je premašen. Ti su podaci važni zato što su konji vlasništvo kolhoza, dok su krave privatno vlasništvo najvećeg broja seljaka. Uz to treba spomenuti kako je u stepama gdje je seljacima u kolhozima izdana posebna dozvola da posjeduju vlastite konje, porast broja konja puno brži nego u kolhozima koji opet u tome premašuju državna dobra, sovhoze. Bilo bi potpuno pogrešno zaključiti iz ovoga što smo iznijeli kako je sitna individualna eksploatacija uspješnija od velike kolektivne. Ali prijelaz iz jedne u drugu, prijelaz iz barbarstva u civilizaciju, provodi se uz mnoge teškoće koje se ne mogu ukloniti samo administrativnim mjerama. »Nikad se pravo ne može izdići iznad ekonomskog sustava i kulturnog razvoja uvjetovana tim sustavom...« Davanje zemlje u zakup, što je zakonom zabranjeno, prakticira se u velikim razmjerima, i to u najštetnijim oblicima zakupa plaćena radom. Kolhozi daju zemlju u zakup drugima, ponegdje čak i privatnicima, a i vlastitim poduzetnijim članovima. Ma koliko se to činilo nevjerojatnim, istina je međutim da sovhozi, »socijalistička« poduzeća, također daju zemlju u najam, i to baš najčešće sovhozi Gepeua... Pod okriljem visoke ustanove koja čuva zakon, upravitelji sovhoza nameću seljacima zakupcima uvjete koji kao da su preuzeti iz starih ugovara o porobIjavanju koje su diktirali spahije. U tom slučaju birokrati izrabljuju seljake da oni više ne nastupaju kao posrednici države nego kao polulegalni land-lordovi. Premda ne želimo preuveličavati značenje čudovišnih podataka takve vrste koje statistika dakako ne može zabilježiti, ne smijemo zanemariti njihovu veliku simptomatičnu važnost. Oni neoborivo dokazuju snagu buržoaskih tendencija u zaostaloj grani privrede koja obuhvaća ogromnu većinu stanovništva. A djelovanje tržišta nužno jača individualistička stremljenja i zaoštrava društvenu diferencijaciju na selu usprkos novoj strukturi vlasništva.
Prosječan dohodak domaćinstva u kolhozima narastao je 1935. na 4000 rubalja. Ali prosjeci seljačkog dohotka još više varaju nego oni koji se odnose na radnike. U Kremlju na primjer izvješćuju da su zadružni ribari 1935. zaradili dva puta više nego 1934. tj. 1919 rubalja po radniku. Po pljesku koji je popratio tu brojku, lako je zaključiti kako ona uveliko prelazi prosječnu zaradu velikog broja kolhoznika. S druge strane, postoje kolhozi gdje je dohodak po domaćinstvu porastao na 30.000 rubalja, ne računajući dohodak u naturi i novcu od individualnog gospodarstva kao i prihode od kolektivne eksploatacije. Dohodak krupnog kolhoznika toga položaja često je deset do petnaest puta veći od nadnice »srednjega« ili nižeg kolhoznika.
Stupnjevanje dohotka samo djelomično ovisi o marljivosti i sposobnosti. Uvjeti obrade u kolhozima, a i na individualnim gospodarstvima, vrlo su neujednačeni zbog razlike u podneblju, tlu, vrsti kulture, udaljenosti od gradova i industrijskih središta. Suprotnost između grada i sela ne samo što se nije ublažila tijekom petogodišnjih planova nego što više do krajnosti zaoštrila zbog grozničava rasta gradova i industrijskih područja. Ta osnovna suprotnost sovjetskog društva neizbježivo rađa suprotnosti između kolhoza, pa i u njima, ponajprije, zbog diferencijalnog prihoda.
Neograničena moć birokracije također je jedan od važnih uzroka diferencijacije. Birokracija raspolaže moćnim polugama kao što su nadnica, budžet, kredit, cijene, porezi. Prevelike povlastice koje uživaju neke kolektivne pamučne plantaže u Srednjoj Aziji ovise puno više o odnosima cijena koje je utvrdila država nego o samom radu seljaka. Izrabljivanje nekih slojeva stanovništva od drugih nije nestalo nego je samo prikriveno. Prvi »mučni« kolhozi — njih nekoliko desetaka tisuća — stekli su dobrobit na račun svih ostalih kolhoza i radnika. Osigurati napredak svim kolhozima neusporedivo je teže i zahtijeva puno više vremena nego omogućiti davanje povlastica manjini na štetu većine. Lijeva je opozicija 1927. iznijela da se »dohodak kulaka povećao osjetnije nego zarade radnika«. Takva situacija traje još i danas premda u nešto izmijenjenu obliku: dohodak povlaštene manjine kolhoza neusporedivo se povećao u usporedbi s dohotkom ostale mase u kolhozima i radničkim središtima. Danas ima sigurno više nejednakosti d u materijalnom položaju nego što ih je bilo uoči likvidacije kulaka.
Diferencija u kolhozima očituje se uglavnom u individualnoj potrošnji, ili na tlu privatne ekonomije domaćinstva jer su glavna sredstva za proizvodnju podruštvljena. Diferencijacija između kolhoza ima već sada dublje posljedice jer bogati kolhoznik može koristiti više gnojiva i strojeva, pa i brže se bogatiti. često se događa da bogati kolhozi unajmljuju radnu snagu od siromašnih, na što vlasti zatvaraju oči. Konačna predaja zemlje nejednake vrijednosti kolhozima puno će olakašati proces diferencijacije a time i stvaranje neke vrste »buržoaskih« ili »milijunaških« kolhoza, kako ih već sada zovu.
Država, dakako, ima mogućnost da djeluje kao regulator u društvenoj diferencijaciji. Ali u kojem smislu i koliko? Udariti na bogate kolhoze, na kuIačke kolhoze, značilo bi započeti novi sukob s »najnaprednijim« elementima na selu koji danas, nakon bolna razdoblja, gaje nezasitnu želju za »dobrim životom«. Osim toga, a to je najvažnije, država sve manje može provoditi socijalističku kontrolu, kako u poljoprivredi tako i u industriji. Ona traži potporu i prijateljstvo jakih i uspješnih, »seIjačkih stahanovaca« i »milijunažkih kolhoza«. Briga za proizvodne snage nužno se izrodila u brigu za sebe.
Upravo u poljoprivredi, gdje je potrošnja tijesno povezana s proizvodnjom, kolektivizacija pruža neiscrpive mogućnosti za rast birokratskog parazitizma koji počinje zahvaćati rukovodioce kolhoza. »Darovi« koje kolhoznici predaju šefovima na svečanim kremaljskim sjednicama samo su simboličan oblik nesimboličnog obola što plaćaju mjesnim vlastima.
I tako u poljoprivredi mnogo više nego u industriji nizak stupanj proizvodnosti dolazi u stalan sukob sa socijalističkim, pa čak i sa zadružnim, kolhoznim oblicima vlasništva. Birokracija koja je u krajnjoj liniji nastala iz te suprotnosti samo je još više zaoštrena.
U sovjetskim knjigama često nailazimo na osudu »birokratizma« kao nepravilnog načina mišljenja i rada (takve osude uvijek iznose šefovi na račun svojih podređenih jer su one za njih način obrane). Ali nigdje nećete naići na znanstvenu raspravu o birokraciji kao rukovodećem krugu, o njezinoj brojčanoj snazi i strukturi, o njezinu mesu i krvi, o njezinim apetitima i povlasticama, o dijelu nacionalnog dohotka koji guta. A ti oblici birokracije postoje. Činjenica što ona tako brižljivo skriva svoju socijalnu fizionomiju otkriva u njoj specifičnu svijest vodeće »klase«, premda još nije stekla potpunu sigurnost u svojatanju prava na vlast.
Iznijeti točne brojke o sovjetskoj birokraciji nemoguće je zbog dva razloga. Prvo, u zemlji gdje je država gotovo isključivi gospodar, teško je reći gdje završava administrativni aparat. Drugo, sovjetski statističari, ekonomisti i publicisti uporno šute o tome, a za njima se povode »prijatelji SSSR-a«. Podsjetimo se usput kako Webbovi nijednog trenutka nisu pomišljali da u svojoj glomaznoj kompilaciji od 1200 strana sovjetsku birokraciju definiraju kao socijalnu kategoriju što je u tome čudno? Zar je nisu pisali po diktatu?
Državni centralni biroi brojili su 1. studenog 1935, prema službenim podacima, oko 55.000 članova rukovodećeg osoblja. Ali u tu brojku, koja se posljednjih godina mnogo povećala, nisu uključene ni vojne ni mornaričke službe, ni službe Gepeua, ni uprave zadruga i tzv. udruženja, a također ni službe Osoavjahima i ostalih organizacija. Osim toga svaka republika ima vlastiti državni aparat. Usporedo sa štabovima države, sindikata, zadruga itd. postoji i glomazni partijski štab koji se djelomično poklapa s njima. Nećemo pretjerati ako broj ljudi u vodećim krugovima SSSR-u i republika koje pripadaju Savezu procijenimo na 400 000. Danas se taj broj možda već povećao na pola milijuna. To nisu obični službenici nego visoki funkcionari, »šefovi«, i oni tvore vodeću kastu u pravom smislu riječi, koja je hijerarhijski podijeljena nepropusnim vodoravnim pregradama.
Taj viši društveni sloj podržava glomazna administrativna piramida sa širokom bazom i mnogostrukim bočnim stranama. Izvršni komiteti okružnih sovjeta, gradova i sektora s paralelnim organima Partije, sindikata, komunističke omladine, transporta, vojske, mornarice i opće sigurnosti vjerojatno broje oko 2,000.000 ljudi. Osim toga ne zaboravimo predsjednike sovjeta u 600.000 sela i trgovišta.
Uprava industrijskih poduzeća nalazila se 1933. u rukama 17.000 direktora i direktorskih pomoćnika. Administrativno osoblje tvornica, pogona i rudnika, uključivši niži kadar i poslovođe, brojilo je 250.000 ljudi (od toga 54.000 stručnjaka koji nisu obavljali administrativne funkcije u pravom smislu riječi). Tome treba dodati osoblje Partije, sindikata i ustanova kojima, kao što je poznato, upravlja »trokut« uprava-Partija-sindikat. Nije pretjerano ako administrativno osoblje ključnih poduzeća procijenimo na pola milijuna ljudi. Tome treba dodati osoblje ustanova nacionalnih republika i mjesnih sovjeta.
Prema službenoj statistici u 1933. broj administratora i stručnjaka u cjelokupnoj sovjetskoj privredi odnosio je 860.000. Od toga više od 480.000 otpada na industriju, nešto više od 100.000 na transport, 93.000 na poljoprivredu, 25.000 na trgovinu. Te brojke obuhvaćaju i stručnjake koji ne obavljaju administrativne funkcije, ali se ne odnose na osoblje zadruga i kolhoza. Tijekom protekle dvije godine prilično su porasle.
Ako računamo samo predsjednike i komuniste organizatore, onda 25.000 kolhoza ima pola milijuna administrativnog osoblja. Zapravo ih ima puno više. S rukovodiocima sovhoza, strojnih i traktorskih stanica uprava društvene poljoprivrede premašuje milijunsku brojku.
Država je 1935. imala 113.000 trgovačkih poduzeća, a zadrugarstvo 200.000. Upravljači jednih i drugih nisu trgovačko osoblje u pravom smislu nego službenici državnog monopola. čak se sovjetska štampa povremeno tuži što su »zadrugari prestali u seljacima i kolhoznicima gledati svoje kupce«. Kao da se mehanizam zadrugarstva može kvalitativno razlikovati od mehanizma sindikata, sovjeta i Partije!
Socijalna skupina koja ne sudjeluje u neposrednom proizvođačkom radu, a koja zapovijeda, upravlja, rukovodi, određuje kazne i dijeli nagrade (tu ne ubrajamo nastavno osoblje), mora brojiti već pet do šest milijuna ljudi. Tu globalnu brojku kao ni njezine komponente ne treba nipošto držati apsolutno točnim. To je samo približna procjena koja pokazuje kako »opća linija« nije nimalo bestjelesna.
Na raznim stupnjevima hijerarhije, idući odozdo prema gore, komunisti su zastupljeni u omjeru koji varira od 2096 do 90%. U birokratskoj masi komunisti i komsomolci tvore blok od milijun i pol do dva milijuna ljudi otprilike. Prije manje nego više, zbog neprestanih čistki. Isti Ijudi sačinjavaju okosnicu Partije i Komsomola. Bivša boljševička partija nije avangarda proletarijata nego politička organizacija birokracije. Partija i Komsomol služe samo za formiranje aktivista, drugim riječima kao rezerva birokracije. Izvanpartijski aktivisti imaju istu ulogu.
S pravom se može pretpostaviti da je radnička i kolhozna aristokracija brojčano otprilike jednaka birokraciji. Broji pet do šest milijuna ljudi (stahanovaca, izvanpartijskih aktivista, povjerljivih ljudi, rođaka i kumova). Zajedno s obiteljima ta dva društvena sloja koja se međusobno prožimaju mogu iznositi dvadeset do dvadeset i pet milijuna Ijudi. Ovdje smo dali skromnu procjenu obitelji imajući na umu da često muž i žena, a katkad i djeca, pripadaju istom birokratskom aparatu. Osim toga žene iz vladajućih krugova puno lakše ograničavaju porođaje nego radnice, a pogotovo seljanke. Na njih se ne odnosi današnja kampanja protiv pobačaja koju je pokrenula birokracija. Najmanje 12%, a možda čak i 15% stanovništva tvori društvenu osnovu apsolutističkih vladajućih krugova.
Dok su zasebna soba, dostatna ishrana i pristojna odjeća dostupni još i sada samo manjini, dotle milijuni krupnih i sitnih birokrata nastoje iskoristiti vlast za stvaranje osobne dobrobiti. Otuda neizmjerna sebičnost tog društvenog sloja, njegova čvrsta kohezija i strah od nezadovoljstva masa, njegova bezgranična upornost u gušenju svake kritike i licemjerno obožavanje »šefa« koji utjelovljuje i brani povlastice i vlast novih gospodara.
Birokracija je još nehomogenija od proletarijata i od seljaštva. Između predsjednika seoskog sovjeta i visoke ličnosti iz Kremlja zjapi nepremostiv ponor. Podređeni službenici raznih Skupina imaju jedva zadovoljavajući životni standard koji je niži od standarda kvalificiranog radnika na Zapadu. Ali sve je relativno: standard okolnog stanovništva mnogo je niži. Sudbina predsjednika kolhoza, člana Partije, zadrugara u bazi, kao i nižih službenika, nikad ne ovisi o »biračima«. Svakog službenika može u bilo koje doba žrtvovati njegov hijerarhijski pretpostavljeni ako je to potrebno da se smiri ili uguši neko nezadovoljstvo. Ali zato se u danoj prilici svaki službenik može uspeti za stepenicu više. Svi su — dakako od prvoga ozbiljnog potresa — kolektivno odgovorni Kremlju.
Rukovodeći krugovi obuhvaćaju sve moguće stupnjeve standarda, od najprovincijalnije sitne buržoazije do krupne gradske buržoazije. Materijalnom položaju odgovaraju običaji, interesi i način mišljenja. Rukovodioci današnjih sovjetskih sindikata, kao psihološki tipovi, ne razlikuju se mnogo od raznih Citrina, Jouhauxa i Greena. Oni imaju doduše različitu tradiciju, drukčiju frazeologiju, ali zato i isti stav prezrivih tutora prema mnoštvu, istu nesavjesnu umješnost u sitnim spletkama, isti konzervativizam, istu ograničenost horizonta, istu sebičnu brigu za vlastiti mir i isto idolopoklonstvo prema najotrcanijim oblicima buržoaske kulture. Sovjetski pukovnici i generali malo se razlikuju od onih na ostalih pet šestina svijeta. U svakom slučaju nastoje im biti što sličniji. Premda nisu navukli frak, sovjetski su diplomati usvojili način mišljenja svojih zapadnih kolega. Sovjetski novinari, premda su po svojim metodama samosvojni, vuku svoje čitatelje za nos baš kao i novinari u svim drugim zemljama.
Ako je teško dati brojčanu procjenu birokracije, još je teže procijeniti visinu njezinih dohodaka. Već 1927. opozicija je prosvjedovala protiv činjenice što »povlašteni i naduti administrativni aparat guta velik dio viška vrijednosti«. Stajalište opozicije otkrilo je kako samo trgovački aparat »guta ogroman dio nacionalnog dohotka: više od desetine sveukupne proizvodnje«. Vlast je odmah poduzela sve mjere opreza kako bi onemogućila takve proračune. To je uvjetovalo povećanje a ne smanjenje općih izdataka.
Ni na drugim poljima situacija nije ništa bolja. Trebalo je — kako je 1931. pisao Rakovski — doći do prolazne svađe između partijskih i sindikalnih birokrata pa da stanovništvo dozna kako od sveukupnog sindikalnog budžeta koji iznosi 400 milijuna rubalja samo biroi gutaju 80 milijuna. Treba uz to istaknuti da se govorilo samo o legalnom budžetu. Osim budžeta sindikalna birokracija dobiva od industrijske birokracije u znak prijateljstva darove u novcu, stanovima, prometnim sredstvima itd. »Koliko stoji uzdržavanje biroa Partije, zadruga, kolhoza, sovhoza, industrije i uprave sa svim njihovim ograncima?« — pitao je Rakovski i ovako odgovorio: »O tome nemamo ni hipotetičkih podataka.«
Pomanjkanje svake kontrole nužno uzrokuje zlorabljenje, a prije svega prevelike izdatke. Prisiljena ponovno postaviti pitanje manjkavosti rada u zadrugama, vlada je 29. rujna 1935. uz potpis Staljina i Molotova ustanovila »počinjanje krađa naveliko, rasipanje društvene imovine i deficitarno poslovanje u mnogim seljačkim zadrugama«. Na jednici Izvršnog komiteta SSSR-a u siječnju 1936. narodni komesar za financije tužio se što mjesni izvršni komiteti potpuno samovoljno iskorištavaju državna sredstva. O centralnim organima narodni komesar nije govorio jor je i sam sjedio u njima.
Ne možemo nikako izračunati koliki dio nacionalnog dohotka prisvaja birokracija. To nam je nemoguće ne samo zato što ona taji čak i svoje zakonite dohotke, što idući rubom zlorabljenja često upada u njih i tako dolazi do velikih nedopuštenih prihoda, nego, u prvom redu, zato jer se društveni napredak u cjelini, urbanizam, komfor, kultura i umjetnost, ostvaruje uglavnom, ako ne i isključivo, za potrošnju vladajućih krugova.
O birokraciji kao potrošaču može se uz neke ispravke kazati isto što i za buržoaziju: nema razloga za preuveličavanje njezine potrošnje osnovnih artikala, ali pitanje se iz temelja mijenja kad se ustvrdi kako birokracija prisvaja monopol nad svim starim i novim tečevinama civilizacije. S formalnog stajališta te su tečevine dostupne cijelom stanovništvu, ili barem gradskom. U zbilji međutim stanovništvo se njima tek iznimno koristi. Nasuprot tome birokracija njima raspolaže kao osobnim dobrima kada i kako hoće. Ako se plaćama dodaju sve materijalne pogodnosti, svi dopunski poluzakoniti profiti i udio što ga birokracija ima u korištenju 'kazališnih i drugih priredaba, Ijetovališta, bolnica, Iječilišta, domova odmora, klubova, muzeja, sportskih objekata, tada moramo zaključiti da tih 15 ili 20% stanovništva uživa onoliko dobara koliko svih ostalih 80 odnosno 85% zajedno.
Hoće ili se »prijatelji SSSR-a« nakaniti da pobiju te brojke? Neka iznesu druge, točnije. Neka dobiju od birokracije javno izvješće o prihodima i rashodima sovjetskog društva. Dok to ne učine, ostat ću pri svom mišljenju. Raspodjela zemlje u SSSR-u puno je demokratskija nego što je bila u starom ruskom režimu i nego što je u najdemokratskijim zemljama na Zapadu. Ali to još nije socijalizam.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje