Lav Trocki
Izdana revolucija
Povjesnik SSSR-a nužno će zaključiti da se politika vladajuće birokracije u svim velikim pitanjima sastojala od niza protuslovlja i krivudanja. Objašnjenje, odnosno opravdanje tih krivudanja »promjenom okolnosti« očigledno nema čvrste osnove. Vladati znači, barem djelomično, i predviđati. Staljinova skupina nije uopće umjela predvidjeti neizbježive rezultate razvoja koji su joj nekoliko puta zadali teške udarce. Reagirala je administrativnim refleksima stvarajući naknadno teoriju svojih zaokreta, pri čemu je zaboravljala ono što je još jučer naučavala. Na temelju činjenica i vjerodostojnih dokumenata povjesnik će morati zaključiti da je lijeva opozicija dala neusporedivo točniju analizu razvoja u zemlji i puno bolje je predvidjela njegov dalji tok.
Ta je tvrdnja u prvi mah u suprotnosti s općepoznatom činjenicom da je ona partijska skupina koja je imala najslabiji dar predviđanja odnosila neprestane pobjede, dok je najoštroumnija trpjela poraz za porazom. Taj prigovor koji se nameće sam od sebe uvjerljiv je samo za one koji, primjenjujući racionalnu misao na politiku, vide u politici samo logičnu diskusiju ili partiju šaha. Politika nije u svojoj biti borba argumenata nego interesa i snaga. Osobine rukovodilaca nisu nevažne za ishod bitke, ali nisu jedini ni odlučni čimbenik. Uostalom, svaki od protivničkih tabora traži vođe prema vlastitoj predodžbi.
Februarska je revolucija dovela na vlast Kerenskog i Ceretellija ne zato što su oni bili »inteligentniji« ili »spretniji« od carske vladajuće klike nego zato što su, barem trenutačno, zastupali revolucionarni narod koji se digao protiv starog režima. Ako je Kerenski mogao natjerati Lenjina u ilegalnost, a druge boljševičke prvake utamničiti, to nije bilo zato što im je po svojim osobnim sposobnostima bio nadmoćan, nego zato što je većina radnika i vojnika u tim danima još išla stopama rodoljubne sitne buržoazije. Osobna »superiornost« Kerenskog, ako takav izraz nije neumjestan, sastojala se upravo u tome što nije vidio dalje od većine pučanstva. Boljševici su pak pobijedili sitnoburžoasku demokraciju ne zbog iznimnih odlika svojih vođa nego zbog pregrupiranja snaga, jer je proletarijat uspio u borbi protiv buržoazije povući za sobom i nezadovoljno seljaštvo.
Slijed etapa velike francuske revolucije, kako u njezinu usponu tako i u padu, također uvjerljivo pokazuje da se snaga »vođa« i »heroja« sastojala prije svega u njihovoj sukladnosti sa značajem klasa i društvenih slojeva na koje su se oslanjali. Samo ta sukladnost, a ne nekakva apsolutna nadmoć, omogućila je svakom od njih vlastitom osobom obilježiti određeno povijesno doba. U redoslijedu kojim su se na vlasti smjenjivali Mirabeau, Brissot, Robespierre, Bonaparte, otkrivamo objektivnu zakonitost koja je puno presudnija od osobnih značajki samih povijesnih protagonista.
Poznato je kako su već dosad revolucije izazivale reakcije, štoviše i kontrarevolucije koje doduše nikad nisu uspjele vratiti narod na početnu točku iako su prisvajale lavlji dio njegovih tečevina. Po mekom općem pravilu pioniri, pokretači i vođe, koji su u prvom razdoblju bili na čelu masa, padaju kao žrtve prvog vala reakcije, a u prvi plan izbijaju drugorazredne osobe udružene s dojučerašnjim neprijateljima revolucije. Dramatični dvoboji nositelja glavnih uloga na političkoj pozornici maskiraju kretanja i pomake u odnosima među klasama, a, također, i duboke mijene u psihologiji masa koje su još jučer bile revolucionarne, što je možda isto tako važno...
U odgovor mnogim drugovima koji su, ne skrivajući čuđenje, pitali što se to dogodilo s aktivnošću boljševičke partije i radničke klase, s njihovom revolucionarnom inicijativom i pučkom gordošću, i odakle, umjesto tih vrlina, toliko podlosti, kukavičluka, malodušnosti i karijerizma, Rakovski je evocirao obrate francuske revolucije u 18. stoljeću i istakao primjer Babeufa koji se, izašavši iz Opatijske tamnice, sa zaprepaštenjem pitao što se dogodilo s junačkim pukom pariskih predgrađa. Revolucija proždire energiju, individualnu i kolektivnu. Živci popuštaju, svijest slabi, karakter otupljuje. Događaji se nižu prebrzo, pa priliv novih snaga ne može nadoknaditi gubitke. Glad, nezaposlenost, gubitak revolucionarnih kadrova, uklanjanje masa s vodećih položaja, sve je to izazvalo takvu tjelesnu i moralnu anemiju naroda u predgrađima da se tek nakon trideset godina uspio opet podići.
Načelna tvrdnja sovjetskih publicista prema kojoj se zakoni buržoaskih revolucija »ne mogu primijeniti« na proletersku revoluciju lišena je svake znanstvene osnove. Proleterski značaj oktobarske revolucije proizlazi iz svjetske situacije i određenog odnosa snaga u zemlji. Klase su se u Rusiji bile stvorile u podneblju carskog barbarstva i zaostalog kapitalizma i nisu se po zapovijedi spremale za socijalističku revoluciju. Naprotiv, upravo zato što je ruski proletarijat, uvelike zaostao, za nekoliko mjeseci proveo skok iz polufeudalne monarhije u socijalističku diktaturu, što je bez premca u povijesti, upravo je zato reakcija u samim njegovim redovima nužno morala istaknuti svoja prava. Jačala je tijekom ratova što su slijedili. Pothranjivali su je vanjski uvjeti i događaji. Nakon jedne intervencije slijedila je druga. Zapadne zemlje nisu davale izravnu pomoć. Umjesto očekivana blagostanja, u zemlji se tvrdokorno ugnijezdila bijeda. Najistaknutiji predstavnici radničke klase bijahu poginuli u građanskom ratu ili su se, podigavši se za nekoliko stupnjeva, odvojili od masa. Tako je nakon čudesne napetosti snaga, nade i iluzija nastupilo dugo razdoblje umora, potištenosti i razočaranja. Oseka »pučke gordosti« uvjetovala je plimu karijerizma i kukavičluka. Te plime i oseke iznijele su na vlast nov sloj rukovodilaca.
Demobilizacija Crvene armije, koja je brojila pet milijuna ljudi, morala je odigrati u stvaranju birokracije važnu ulogu. Pobjednički zapovjednici zauzeli su važna mjesta u mjesnim sovjetima, u proizvodnji i školama i na svim tim područjima tvrdoglavo primjenjivali režim unutar kojega su izvojevali pobjedu u građanskom ratu. Mase su svuda postupice odstranjivali iz zbiljskog sudjelovanja u vlasti.
Ta pojava u samom proletarijatu probudila je velike nade i silnu samosvijest u sitnoj buržoaziji, kako u gradu tako i na selu. Na poziv Nepa ona se vraćala u novi život i postajala sve drskija. Mlada birokratija, stvorena u početku da služi proletarijatu, počela se smatrati sucem i posrednikom između klasa. Iz mjeseca u mjesec bivala je sve neovisnija.
Međunarodna situacija snažno je djelovala u istom smjeru. Sovjetska birokracija stjecala je to veću sigurnost što su porazi međunarodne radničke klase bivali teži. Veza između te dvije činjenice nije samo kronološka nego uzročna i uzajamna: birokratsko upravljanje pokretom pridonosilo je porazima, a porazi su pridonosili jačanju birokracije. Slom bugarskog ustanka i neslavan uzmak njemačkih radnika 1923, neuspio pokušaj pobune u Estoniji 1924, podla likvidacija općeg štrajka u Engleskoj i nedostojno ponašanje poljskih komunista prilikom državnog udara što ga je 1926. izvršio Pilsudski, strahovit poraz kineske revolucije 1927, još teži porazi koji su se zbili u Njemačkoj i Austriji — sve su to povijesne katastrofe koje su razorile vjeru masa u svjetsku revoluciju, a sovjetskoj birokraciji omogućile uspon poput svjetionika koji jedini pokazuje put prema spasu.
Sto se tiče uzroka poraza što ih je tijekom proteklih trinaest godina pretrpio sovjetski proletarijat, pisac upućuje čitatelje na svoja prethodna djela u kojima je nastojao osvjetliti kobnu ulogu koju su konzervativni kremaljski upravljači imali u revolucionarnom pokretu svih zemalja. Ono što nas ovdje ponajprije zanima, to je poučna i nedvojbena činjenica da su neprestani porazi revolucija u Europi i Aziji, slabeći međunarodni položaj SSSR-a, s druge strane silno učvrstili položaj birokracije. 'U tom povijesnom nizu osobito su važna dva datuma. U drugoj polovici 1923. pozornost sovjetskih radnika bila se strastveno usredotočila na Njemačku gdje se činilo da je proletarijat na domaku vlasti. Paničan uzmak njemačke Komunističke partije donio je radničkim masama u SSSR-u teško razočaranje. Sovjetska birokracija odmah je pokrenula kampanju protiv »permanentne revolucije« i nanijela lijevoj opoziciji prvi okrutan poraz. U godinama 1926. i 1927. za narode SSSR-a pojavila se nova nada: taj put svi su se pogledi okrenuli prema Istoku gdje se odigravala drama kineske revolucije. Lijeva opozicija bila se oporavila od pretrpljenog udarca i regrutirala nove aktiviste. Koncem 1927. kinesku revoluciju torpedirao je krvnik Čang Kaj Šek kojem su vođe Kominterne doslovno izručile kineske radnike i seljake. Ledeni val razočaranja prešao je preko masa u SSSR-u. Nakon bjesomučne kampanje u štampi i na sastancima birokracija se na kraju odlučila pristupiti masovnom zatvaranju opozicionara (1928).
Deseci tisuća revolucionarnih aktivista bili su se svrstali pod zastavu boljševika-lenjinista. Radnici su gledali na opoziciju sa stanovitom simpatijom. :No to je bila pasivna simpatija jer više nisu vjerovali da bi se situacija mogla promijeniti borbom. A birokracija je tvrdila: »Opozicija se sprema baciti nas u revolucionarni rat za međunarodnu revoluciju. Dosta je bilo potresa! Zaslužili smo malo mira. Gradit ćemo u nas socijalističko društvo. Pouzdajte se u nas, svoje vođe!«. Ta propaganda mira koja je učvršćivala blok funkcionara i vojnika imala je nesumnjivo odjeka kod umornih radnika, a još više kod seljačkih masa. Ljudi su se pitali nije li opozicija sklona žrtvovati interese SSSR-a »permanentnoj revoluciji«.
U pitanju su međutim bili životni interesi SSSR-a. Desetgodišnja pogrešna politika Kominterne dovela je do Hitlerove pobjede u Njemačkoj, tj. do ozbiljne opasnosti od rata na Zapadu. Politika Kominterne jačala je i japanski imperijalizam, pa se i na Istoku ratna opasnost prijeteći približavala. To nije ništa čudno jer je poznato da su sva razdoblja reakcije obilježena u prvom redu pomanjkanjem intelektualne hrabrosti.
Opozicija je ostala osamljena. Birokracija je kovala željezo dok je bilo vruće. Iskorištavajući zbunjenost i pasivnost radnika, nagovarajući najzaostalije protiv najnaprednijih, oslanjajući se sve otvorenije na kulaka i općenito na malograđanskog saveznika, birokracija je uspjela u nekoliko godina potisnuti revolucionarnu avangardu proletarijata.
Bilo bi naivno misliti da je Staljin, nepoznat u masama, odjedanput izašao iza kulisa, oboružan gotovim strateškim planom. Ne! Prije nego što je i sam nazreo svoj uspon, birokracija ga je već bila izabrala. On joj je davao sva poželjna jamstva: ugled starog boljševika, čvrstu narav, uskogrudan duh, neraskidivu povezanost s biroima koji su jedini izvor njegova osobnog utjecaja.
Staljin je u početku i sam bio iznenađen svojim uspjehom. Dobio je jednodušan pristanak novoga rukovodećeg sloja koji se nastojao osloboditi nekadašnjih načela i kontrole i kojem je bio potreban pouzdan sudac u unutarnjim poslovima. Staljin, koji je za mase i revoluciju bio osoba drugorazredne važnosti, iščahurio se kao nepovredivi šef termidorske birokracije, kao prvak među termidorima.
Ubrzo se pokazalo da novi rukovodeći sloj ima svoje ideje i osjećaje, a što je još važnije, i svoje interese. Većina birokrata današnje generacije bila je u vrijeme oktobarske revolucije onkraj barikade (da spomenemo samo sovjetske diplomate kao što su gospoda Trojanovski, Majski, Potjomkin, Suric, Hinčuk i drugi), ili u najboljem slučaju izvan borbe. A i oni od današnjih birokrata koji su u oktobarskim danima stajali uz boljševike većinom nisu imali neku važniju ulogu. Sto se tiče mladih birokrata, njih su stvorili i odabrali stariji, često među vlastitim sinovima. Ti ljudi ne bi bili kadri provesti oktobarsku revoluciju. Ali zato su i te kako sposobni iskoristiti je za sebe.
Dakako, u slijedu povijesnih poglavlja ne treba zanemariti ulogu individualnih čimbenika. Sigurno je da su Lenjinova bolest i smrt ubrzali rasplet. Da je Lenjin dulje poživio, napredovanje birokratskih snaga bilo bi sporije, barem u prvim godinama. Ali još 1926. Krupskaja je kazala lijevim opozicionalcima: »Da je Lenjin živ, sigurno bi bio u zatvoru.« Lenjinova predviđanja i strahovanja bila su još svježa u pamćenju, i ona se nije varala u njegovu snagu da se suprotstavi protivnim vjetrovima i povijesnim strujanjima.
Birokracija nije pobijedila samo lijevu opoziciju nego i boljševičku partiju. Pobijedila je Lenjinov program koji je vidio glavnu opasnost u pretvaranju državnih organa »iz slugu društva u gospodare družtva«. Pobijedila je sve svoje protivnike — opoziciju, Lenjinovu partiju — ne snagom argumenata i ideja nego drobeći ih svojom društvenom težinom. Plombirano začelje vlaka pretegnulo je nad čelom revolucije. To je objašnjenje sovjetskog termidora.
Boljševička je partija pripravila i ostvarila oktobarsku pobjedu. Izgradila je sovjetsku državu davši joj čvrstu okosnicu. Izrođavanje Partije bilo je uzrok i posljedica birokratizacije države. Ovdje je potrebno barem ukratko iznijeti kako se to dogodilo.
Unutarnji sustav boljševičke partije karakteriziraju metode demokratskog centralizma. Spoj tih dvaju pojmova ne sadrži nikakvo protuslovlje, Partija je vodila brigu o tome da njezine granice budu strogo omeđene, ali je držala da svi koji uđu u njezine granice imaju zbiljsko pravo da određuju usmjeravanje njezine politike. Slobodna kritika i borba ideja tvorili u nepovredivu jezgru partijske demokracije. Današnja doktrina koja proglašava nespojivost boljševizma s postojanjem frakcija protuslovi činjenicama. To je jedan od mitova dekadencije. Povijest boljševizma zapravo je povijest borbe između frakcija. Uostalom, zar bi jedna istinski revolucionarna organizacija, kojoj je cilj preurediti svijet i koja pod svojom zastavom okuplja najsmionije buntovnike i borce, mogla živjeti i rasti bez ideoloških sukoba, bez grupiranja i stvaranja povremenih frakcija? Partijsko je vodstvo zahvaljujući svojoj dalekovidnosti često uspijevalo ublažiti i skratiti frakcijske borbe ali više od toga nije moglo učiniti. Centralni se komitet oslanjao na tu uzavrelu bazu i iz nje crpao smjelost u odlučivanju i upravljanju. Očevidna ispravnost njegovih pogleda u svim kritičkim etapama donijela mu je velik autoritet koji za centralizaciju znači dragocjen kapital.
Ustroj boljševičke partije, osobito prije preuzimanja vlasti, bio je dakle dijametralno oprečan sistemu današnje Kominteme sa »šefovima« koji se imenuju hijerarhijski, sa zaokretima koji se provode po naredbi, s biroima koji rade bez kontrole, s prijezirom prema bazi i sluganskoj pokornosti prema Kremlju. U prvim godinama nakon preuzimanja vlasti, kad se na Partiju stala hvatati biroratska rđa, svaki boljševik, uključivši i Staljina, nazvao bi podlim klevetnikom svakoga tko bi pokušao projicirati sliku Partije kakva će biti za deset ili petnaest godina.
Političko značenje borbe što se vodila zamagljivala je činjenica što su rukovodioci triju tendencija, desnice, centra i ljevice, pripadali istom štabu, 'kremaljskom Politbirou'. Zato su površni duhovi vjerovali kako su po srijedi osobna suparništva, borba oko Lenjinova »nasljedstva«. Ali pod željeznom diktaturom društvene suprotnosti mogle su u početku očitovati samo u ustanovama vladajuće partije. Tako su nekad mnogi termidorci napustili jakobinsku stranku kad joj se počeo priklanjati Bonaparte, i upravo u bivšim jakobincima prvi konzul, a kasnije francuski car, našao je svoje najvjernije službenike. Vremena se mijenjaju, a s njima i svi jakobinci uključivši i one iz 20. stoljeća.
Od Lenjinova Politbiroa ostao je samo Staljin. Dvojica njegovih članova, Zinovjev i Kamenjev, koji su u dugim godinama progonstva bili Lenjinovi najuži suradnici, izdržavaju, dok ovo pišem, kaznu od deset godina tamnice za zločin koji nisu počinili. Druga trojica, Rikov, Buharin i Tomski, potpuno su uklonjeni s vlasti, iako su njihovu rezignaciju nagradili dodijelivši im manje važne funkcije. Pisac ovih redaka živi u progonstvu. Lenjinova udovica Krupskaja nalazi se pod sumnjom jer se nije umjela prilagoditi termidoru, ma koliko se trudila.
Sadašnji članovi Politbiroa odigrali su u povijesti boljševičke partije sporednu ulogu. Da im je netko u prvim godinama revolucije prorekao uspon koji su danas postigli, i sami bi se zapanjili. Pravilo koje kaže da Politbiro ima uvijek pravo, odnosno da nitko drugi osim Politbiroa ne može imati pravo, primjenjuje se upravo zbog svoje apsolutnosti sa sve većom strogošću. Ali Politbiro ne može imati pravo kad je posrijedi Staljin koji se ne može nikada prevariti i prema tome ima pravo i kad ima krivo.
Zahtjev da se Partiji vrati demokratičnost bio je svojedobno najuporniji i najbeznadniji zahtjev svih skupina opozicije. Stajalište lijeve opozicije od 1927. zahtijevalo je da se u kazneni zakonik unese paragraf prema kojem će se »kao težak zločin protiv države kažnjavati svaki izravan ili neizravan progon radnika koji bi iznio kritičko mišljenje...«. Kasnije su u kaznenom zakoniku pronašli jedan paragraf koji su primijenili na opoziciju.
" Od demokratičnosti Partije ostala su još samo sjećanja stare generacije. S njom je nestalo demokracije sovjeta, sindikata, zadruga, sportskih i kulturnih organizacija. Hijerarhija šefova vlada nad svime i nad svima. Režim je poprimio totalitarni značaj još puno prije nego što nam je taj izraz došao iz Njemačke. »Demoralizatorskim metodama koje misaone komuniste pretvaraju u automate, ubijaju volju, karakter i ljudsko dostojanstvo — pisao je Rakovski 1928 — vladajuća koterija uspjela je postati nepovrediva i nepromjenljiva oligarhija koja je zauzela mjesto Partije i klase.« Od dana kad su napisane ove riječi pune ogorčenja izrođavanje je strahovito napredovalo. Gapeu je postao odlučan čimbenik u unutarnjem životu Partije. To što se Molotov u ožujku 1936. pred jednim francuskim novinarom mogao pohvaliti da u vladi više nema frakcijskih borbi, objašnjava se isključivo time što se razlike u gledanjima danas izravnavaju mehaničkom intervencijom političke policije. Stara boljševička partija je mrtva i nikakva je snaga neće oživjeti.
Usporedo s političkim izrođavanjem Partije pojačavala se korupcija birokracije koja je izmicala svakoj kontroli. Riječ »sovbur« — sovjetski buržuj — kako su nazvali visokog povlatšenog funkcionara, brzo je ušla u radnički rječnik. U vrijeme Nepa buržujske tendencije našle su povoljnije tlo. Lenjin je na XI kongresu Partije, u ožujku 1922., upozorio na opasnost od korupcije rukovodećih krugova.
Tijekom povijesti često se događalo da pobjednik usvoji civilizaciju pobijeđenog ako je ova bila na višem stupnju. Kultura ruske buržoazije i birokracije bila je dakako bijedna. Ali novi rukovodeći slojevi zaostaju, nažalost, i za takvom kulturom! »četiri tisuće sedamsto odgovornih komunista upravljaju u Moskvi državnim strojem. No tko upravlja i nad kim upravlja? Duboko sumnjam da bi se moglo tvrditi kako su komunisti oni koji upravljaju...« Lenjinu više nije bilo dano uzimati riječ na partijskim kongresima. Ali njegova je misao u posljednjim mjesecima života bila usredotočena na potrebu da se radnika oboruža i zaštiti od birokratskog ugnjetavanja, samovolje i korupcije. Dospio je uočiti samo početne simptome bolesti.
Kristijan Rakovski, bivši predsjednik Sovjeta narodnih komesara Ukrajine, koji je kasnije bio sovjetski ambasador u Londonu i u Parizu, poslao je 1928. iz progonstva prijateljima kratak prikaz o birokraciji iz kojeg smo već naveli nekoliko redaka jer je ta studija najbolje što je o tome predmetu napisano. U Lenjinovoj misli, u misli svih nas — piše Rakovski — sadržaj partijskog upravljanja sastojao se upravo u tome da se Partija i radnička klasa sačuvaju od razornog djelovanja povlastica, pogodnosti i prednosti koje donosi vlast, da se sačuvaju od bilo kakva poistovjećivanja s ostacima nekadašnjeg plemstva i nekadašnje sitne buržoazije, od demoralizatorskog utjecaja Nepa, od privlačnosti buržoaskog načina života i buržoaske ideologije... Treba jasno, otvoreno i javno kazati da biroi nisu obavili tu zadaću, da su u svojoj dvostrukoj ulozi očuvanja i odgajanja pokazali potpunu nesposobnost, doživjeli poraz, zanemarili dužnost...«
Istina je da se Rakovski, slomljen birokratskim pritiskom, kasnije odrekao svojih kritika. Ali se i sedamdesetogodišnji Galileo, u raljama svete inkvizicije, odrekao Kopernikova sustava, što međutim zemlju nije spriječilo da se okreće. Ne vjerujem da se šezdesetogodišnji Rakovski uistinu odrekao jer je sam više puta podvrgao nemilosrdnoj analizi odreknuća takve vrste. No njegova politička kritika ima puno čvršću podlogu u objektivnim činjenicama nego u subjektivnoj čvrstini samog pisca.
Preuzimanje vlasti ne mijenja samo stav proletarijata prema drugim klasama nego i njegovu unutarnju strukturu. Obavljanje vlasti postaje specijalnost određene društvene grupacije koja to nestrpljivije rješava vlastito »društveno pitanje« što je uvjerenija u važnost svoje zadaće. »U proleterskoj državi gdje kapitalistička akumulacija nije dopuštena među članovima rukovodeće partije, najprije dolazi do funkcionalne diferencijacije koja kasnije postaje socijalna. Ne kažem klasna diferencijacija, nego socijalna...« Rakovski dalje objašnjava: »Društveni položaj komunista koji ima automobil, dobar stan, redovit godišnji odmor, koji prima najvišu plaću koju je odredila Partija, razlikuje se od položaja komunista koji radi u ugljenokopima za 50 do 60 rubalja mjesečno.«
Nabrajajući uzroke degeneracije jakobinaca na vlasti, kao što su bogaćenje, državne nabavke itd. Rakovski navodi zanimljivo Babeufovo zapažanje o ulozi što su je u toj evoluciji odigrale plemićke žene koje su jakobinci jako cijenili. »što to radite — uzvikuje Babeuf — podli pučani? One vas danas grle, a sutra će vas zaklati.« Popis rukovodilačkih supruga u SSSR-u dao bi istovjetnu sliku. Sosnovski, poznati sovjetski novinar, upozorio je na ulogu »čimbenika autogaraže« u stvaranju birokracije. Doduše i Sosnovski se zajedno s Rakovskim pokajao i vratio iz Sibira. To nije pridonijelo poboljšanju birokratskih običaja. Naprotiv, pokajanje Sosnovskog dokazuje da proces demoralizacije napreduje.
Stari članci Sosnovskog koji su nekad u rukopisu išli od ruke do ruke sadrže nezaboravne epizode iz života novih rukovodilaca koje pokazuju koliko su pobjednici usvojili običaje pobijeđenih. Nećemo se vraćati u minule godine jer je Sosnovski odlučno zamijenio bič za liru, nego ćemo se ograničiti na nedavne primjere iznesene u sovjetskoj štampi, ne birajući pri tom »zloupotrebe« nego svagdanje podatke koje javno mnijenje službeno odobrava.
Direktor jedne moskovske tvornice, poznati komunist, pohvalno izvješćuje u »Pravdi« o kulturnom razvoju svoga poduzeća. Telefonira mu jedan tehničar: »Naređujete li da zaustavim... ili da pričekam?« — »Odgovorio sam mu — kaže direktor — pričekaj malo« Tehničar se direktoru obraća s poštovanjem, a ovaj mu govori ti. I taj nedostojan dijalog koji je nezamisliv u civiliziranoj kapitalističkoj zemlji iznosi sam direktor kao da je to najprirodnija stvar! Uredništvo to popušta jer ništa ne zamjećuje, čitatelji ne prosvjeduju jer su vični takvim stvarima. Nemojmo se tome čuditi: na svečanim primanjima u Kremlju »šefovi« i narodni 'komesari govore ti podređenima, tvorničkim direktorima, predsjednicima kolhoza, poslovođama i radnicima koje su pozvali da im uruče odlikovanja. I kako bismo onda zaboravili da se jednom od najpopularnijih revolucionarnih parola u vrijeme starog režima zahtijevalo da šefovi prestanu podređenima govoriti ti?
Dijalozi koje kremaljski rukovodioci vode s »narodom« iznenađuju svojom spahijskom nadutošću i nedvojbeno pokazuju kako međuljudski odnosi, i to na samom vrhu sovjetske piramide, unatoč oktobarskoj revoluciji i nacionalizaciji proizvodnih sredstava, unatoč kolektivizaciji i likvidaciji kulaka, u puno čemu zaostaju i za civiliziranim kapitalizmom a kamoli za socijalizmom. U posljednjim godinama na tom itekako važnom području učinjen je korak unatrag, a uzrok recidive starog ruskog barbarstva valja tražiti u sovjetskom termidoru koji je nekulturnoj birokraciji dao potpunu neovisnost i oslobodio je svake kontrole, a masama zloglasnu direktivu šutnje i pokornosti.
Ne kanim suprotstavljati apstrakciji diktature apstrakciju demokracije, niti mi je namjera na vagi čistoga razuma mjeriti prednosti svake od njih. Sve je relativno na ovome svijetu gdje je samo mijena stalna. Diktatura boljševičke partije bila je u povijesti jedan od najmoćnijih instrumenata razvoja. Ali i ovdje je, kako reče pjesnik, Vernunft wird Unsinn, Wohltat Plage. Zabrana opozicionalnih stranaka uvjetovala je zabranu frakcija, a zabrana frakcije zabranu da netko imade drukčije mišljenje od nepogrešivog šefa. Policijska monolitnost Partije imala je za posljedicu birokratsku nekažnjivost koja je sa svoje strane postala uzrok i svih mogućih vrsta demoralizacije i korupcije.
Sovjetski termidor definirali smo kao pobjedu birokracije nad masama. Nastojali smo osvijetliti povijesne uvjete te pobjede. Revolucionama avangarda bila je većinom uvučena u državne službe, a jedan broj je izginuo u građanskom ratu, dok je ostatak uklonjen s vlasti i uništen. Mase, umorne i razočarane, ravnodušno su pratile što se događa u vodećim krugovima. Ali ti uvjeti, ma koliko da su sami po sebi važni, ne mogu potpunoma objasniti kako se birokracija uspjela uzdići iznad društva i zadugo sudbinu zemlje uzeti u svoje ruke. Za to ne bi bila dovoljna samo njezina volja. Stvaranje novoga rukovodećeg sloja mora imati dublje socijalne uzroke.
I u 18. stoljeću umor masa i demoralizacija kadrova pridonijeli su pobjedi termidora. Pod izlikom tih zapravo sporednih pojava odvijao se samo dublji povijesni i organski proces. Jakobinci su se oslanjali na niže slojeve sitne buržoazije koje je digao veliki val. Ali revolucija u 18. stoljeću, koja je odgovarala razvoju proizvodnih snaga, morala je na kraju dovesti na vlast krupnu buržoaziju. Termidor je bio samo jedna etapa u toj neizbježivoj evoluciji. A koja se to socijalna nužda manifestira u sovjetskom termidoru?
U jednom od prethodnih poglavlja pokušali smo dati objašnjenje pobjede žandara. Ovdje moramo nastaviti analizu prijelaza iz kapitalizma u socijalizam i uloge koju pri tom ima država. Usporedimo još jedanput teoretsko predviđanje sa zbiljom. »Nasilje nad buržoazijom — pisao je Lenjin 1917. raspravljajući o razdoblju koje je trebalo uslijediti nakon preuzimanja vlasti — bit će i dalje potrebno, ali tada će organ nasilja biti većina naroda a ne više manjina kao što je uvijek do sada bivalo... U tom smislu država će početi odumirati.« U čemu se očituje to odumiranje? Ponajprije u tome što umjesto »posebnih institucija koje drži povlaštena manjina« (povlašteni funkcionari, komanda stalne vojske) većina sama »obavlja« funkcije nasilja. Malo dalje Lenjin postavlja jednu neoborivu tezu u aksiomatskom obliku: »Time što funkcije vlasti postepeno prelaze na sav narod, vlast postaje sve manje nužnom.« Ukidanjem privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima eliminira se glavna zadaća države stvorene tijekom povijesti, a to je obrana imovinskih povlastica manjine od zahtjeva većine.
Prema Lenjinovim riječima odumiranje države počinje neposredno nakon eksproprijacije izrabljivača, tj. prije nego što novi poredak pristupi rješavanju svojih privrednih i kulturnih zadaća. Svaki uspjeh u ispunjavaju tih zadaća znači novu etapu u razgrađivanju države u socijalističkom društvu. Stupanj tog razgrađivanja najbolji je pokazatelj dubine i djelotvornosti socijalističke izgradnje. Mogli bismo postaviti takav sociološki teorem: prisila koju u radničkoj državi provode mase, u upravnom je razmjeru sa snagama koje teže eksploataciji ili obnovi kapitalizma, i u obrnutom razmjeru sa socijalističkom solidarnošću i zajedničkom odanošću novom poretku. Birokracija — što drugim riječima znači »povlašteni funkcionari i komanda stalne vojske« — odgovara posebnoj varijanti prisile koju mase ne mogu ili ne žele provoditi i koja se na ovaj ili onaj način vrši protiv njih. Ako se demokratski sovjeti moraju još i danas služiti istom prisilom kao i prvih godina, onda nas to mora ozbiljno zabrinjavati, čak i uz pretpostavku da su uspjeli potpuno sačuvati svoju snagu i neovisnost. A kako nas tek mora zabrinuti činjenica da su sovjeti masa nepovratno iščezli s političke pozornice prepustivši funkcije prisile Staljinu, Jagodi i ostaloj družini; i još kakve funkcije! Upitajmo se za početak koji su socijalni uzroci tako žilave vitalnosti države, a napose njezine »žandarmizacije«. Važnost tog pitanja i te kako je očigledna: prema odgovoru koji ćemo dobiti morat ćemo ili radikalno revidirati tradicionalnu predodžbu o socijalističkom društvu ili odbaciti službene ocjene o SSSR-u.
Uzmimo iz jednog nedavnog broja moskovskih novina stereotipnu značajku današnjeg sovjetskog uređenja, jednu od onih što se svakog dana ponavljaju, a đaci ih uče napamet: »Parazitske klase kapitalista, zemljoposjednika i bogatih seljaka zauvijek su likvidirane u SSSR-u, pa je na taj način zauvijek dokrajčeno izrabljivanje čovjeka. Cjelokupna nacionalna privreda postala je socijalistička, a stahanovski pokret koji uzima sve više maha priprema uvjete za prijelaz iz socijalizma u komunizam.« (Pravda, 4. travnja 1936). Sovjetska štampa Kominterne tvrdi isto, što je uostalom razumljivo. Ali, ako je izrabljivanje uistinu »zauvijek« dokrajčeno, ako zemlja kroči u komunizam, tj. u višu fazu, onda bi društvo moralo konačno zbaciti okove države. Umjesto toga — a to je gotovo nepojmljiva suprotnost — sovjetska država poprima birokratski i totalitarni oblik.
Ta suprotnost obilježava sudbinu Partije. Pitanje možemo otprilike ovako postaviti: Zašto se u godinama od 1917. do 1921, kad su se stare vladajuće klase još odupirale s oružjem u ruci, kad su ih imperijalisti cijelog svijeta vrlo djelotvorno pomagali, kad su naoružani kulaci sabotirali obranu i opskrbu zemlje, zašto se onda u Partiji moglo slobodno i bez bojazni raspravljati o najozbiljnijim političkim pitanjima? Zašto se sada, nakon neuspjeha intervencije i poraza izrabljivačkih klasa, nakon nesumnjivih uspjeha industrijalizacije i kolektivizacije većine seljaka, ne dopušta ni riječ kritike o nezamjenjivim rukovodiocima? Zašto će svaki boljševik koji bi, u skladu s partijskim statutom, zatražio sazivanje kongresa, biti odmah isključen? Zašto će se s građaninom koji bi glasno izrazio sumnju u Staljinovu nepogrešivost postupiti otprilike 'kao s terorističkim zavjerenikom? Odakle ta strašna, ta čudovišna i nepodnosiva moć represije i policijskog aparata?
Teorija nije mjenica koju u svako doba možeš isplatiti. Ako se pokazala pogrešnom, treba je revidirati, nadopuniti. Pokušajmo otkriti zbiljske socijalne snage iz kojih je nastalo protuslovlje između sovjetske zbilje i tradicionalnog marksizma. Ne možemo lutati u tami ponavljajući obredne fraze koje možda koriste ugledu šefova, no koje vrijeđaju postojeću zbilju. Da je tako, pokazat će nam jedan uvjerljiv primjer.
Predsjednik Sovjeta narodnih komesara izjavio je na sjednici Izvršnog komiteta sovjeta u siječnju 1936: »Nacionalna ekonomija postala je socijalistička (odobravanje). U tom smislu mi smo riješili pitanje likvidacije klasa (odobravanje).« No još imamo »izrazito neprijateljskih elemenata«, ostataka bivših vladajućih klasa koje smo naslijedili iz prošlosti. Osim toga među kolhoznicima, državnim službenicima, a ponegdje čak i među radnicima, nailazimo na »sitne špekulante«, na »rasipatelje državne i kolhozne imovine«, na »širitelje antisovjetskih kleveta« itd. Odatle potreba da se diktatura još jače učvrsti. Suprotno onom što je predviđao Engels, radnička država umjesto da »zadrijema« postaje sve budnijom.
Kad slika koju iznose vođe sovjetske države ne bi otkrivala jednu fatalnu suprotnost, ne bi uopće bilo mjesta zabrinutosti. U zemlji je konačno uveden socijalizam; »u tom smislu« ukinute su klase (ako su u tom smislu onda su i u svakom drugom). Društveni sklad dakako mjestimično ometaju ostaci i talog prošlosti. Ipak se ne može pretpostaviti da bi razbijena manjina, lišena vlasti i vlasništva, koja sanja o obnovi kapitalizma, mogla zajedno sa »sitnim špekulantima« (to nisu čak ni obični špekulanti) oboriti besklasno društvo. Sve je, reklo bi se, u najboljem redu. Ali čemu onda željezna diktatura birokracije?
Reakcionara koji sanjaju o obnovi kapitalizma pomalo nestaje. U to nemamo razloga sumnjati. Arhidemokratski sovjeti lako bi se mogli obračunati sa »sitnim špekulantima« i »klevetnicima«. »Mi nismo utopisti — odvraćao je Lenjin 1917. buržoaskim i reformističkim teoretičarima birokratske države — i ne poričemo mogućnost, čak i nužnost ispada pojedinaca, a isto tako i nužnost da se takvi ispadi sprečavaju... Ali za to nije potreban poseban aparat represije. Tu će zadaću moći obavIjati sam naoružan narod lako i bez teškoća, baš kao što civilizirani svijet razdvaja Ijude koji su se potukli ili ne dopušta vrijeđanje žene.« Te riječi kao da su bile predviđene za pobijanje argumenata jednog od Lenjinovih nasljednika u rukovodstvu države. U sovjetskim školama uče o Lenjinu, ali ga u Sovjetu narodnih komesara očigledno ne proučavaju. Drukčije se ne može objasniti odluka za koju Molotov pronalazi argumente protiv kojih je Lenjin upravljao svoju najubojitiju oštricu. Kakva li protuslovlja između osnivača i epigona! Dok je Lenjin likvidaciju izrabljivačkih klasa smatrao mogućom bez birokratskog aparata, Molotov, da bi opravdao gušenje svake narodne inicijative birokratskim aparatom nakon likvidacije klasa, ne pronalazi ništa bolje od »ostataka« likvidiranih klasa!
Ali ljude je sve teže hraniti tim »ostacima«, to više što, prema priznanju mjerodavnih predstavnika birokracije, dojučerašnji klasni neprijatelji uspješno urastaju u sovjetsko društvo. Postišev, jedan od sekretara Centralnog komiteta, rekao je na Kongresu Komunističke omladine u travnju 1936: »Mnogi su se saboteri iskreno pokajali... i uključili u redove sovjetskog naroda...« S obzirom na uspjehe u kolektivizaciji »djeca kulaka ne smiju ispaštati za grijehe roditelja«. To još nije sve: »Ni sam kulak danas više ne vjeruje da će se vratiti u položaj izrabljivača sela.« Nije vlada bez razloga započela ukidati legalna ograničenja koja su se ticala društvenog podrijetla! No ako Postiševove tvrdnje, koje je Molotov potpuno odobrio, imaju uopće kakav smisao, onda je to samo ovaj: birokracija je postala čudovišan anakronizam. Državna prisila ne nalazi više sadržaja na sovjetskom tlu. Međutim ni Molotov ni Postišev ne prihvaćaju taj apsolutno logičan zaključak. Oni žele zadržati vlast, pa makar morali proturječiti sami sebi.
Zapravo oni se ne mogu odreći vlasti. Objektivno gledano, to znači da se sadašnje sovjetsko društvo ne može održati bez države, pa čak — u stanovitu smislu — ni bez birokracije. A tu situaciju ne stvaraju bijedni ostaci prošlosti nego snažne tendencije sadašnjosti. Sovjetska država kao mehanizam prisile nalazi svoje opravdanje u društvenim suprotnostima kojih je puno sadašnje prijelazno razdoblje i koji u području potrošnje — a na to su svi najosjetljiviji — poprimaju iznimno ozbiljan oblik, prijeteći da svakog trenutka izbiju u sferi proizvodnje. Prema tome ne može se tvrditi da je pobjeda socijalizma konačna i trajna.
Birokratski autoritet počiva na nestašici potrošnih dobara i na borbi protiv svega što iz toga proizlazi. Kad u trgovinama ima dosta robe, kupci mogu doći u svako vrijeme. Kad je robe malo, kupci moraju stajati u repu pred vratima. Postane li rep predugačak, potreban je policajac za održavanje reda. To je polazna točka sovjetske birokracije. Ona »zna« kome treba dati, a tko se mora strpjeti.
Poboljšanje materijalnog i društvenog položaja trebalo bi, barem u prvi mah, smanjiti povlastice i suziti područje »buržoaskog prava«, a samim time ugroziti tlo pod nogama birokracije kao čuvarice tih prava. No dogodilo se upravo suprotno: porast proizvodnih snaga bio je dosad popraćen bujnim razvojem svih oblika nejednakosti i povlastica, a isto tako i birokracije. To također nije bez razloga.
U svom prvom razdoblju sovjetski je sistem imao nesumnjivo puno egalitarniji i puno manje birokratski značaj nego danas. Ali to je bila jednakost opće bijede. Sredstva kojima je raspolagala zemlja bila su tako ograničena da nije moglo biti krugova koji bi i najneznatnijim povlasticama odskakali od mnoštva. »Uravnilovka« koja je kočila individualni poticaj postala je s vremenom zapreka razvoju proizvodnih snaga. Sovjetska ekonomija morala je barem donekle izaći iz oskudice kako bi se moglo doći do akumulacije masnih stvari koje se zovu povlastice. Sadašnje stanje proizvodnje još ni približno ne podmiruje osnovne potrebe cijelog stanovništva. Ali već danas omogućava velike povlastice manjini i stvara od nejednakosti poticaj za većinu. To je osnovni razlog zbog kojeg su u proizvodnji došle do puno jačeg izražaja buržoaske a ne socijalističke crte.
No to nije jedini razlog. Uz ekonomski čimbenik koji zahtijeva da se u sadašnjoj fazi primjenjuju kapitalističke metode nagrađivanja rada, djeluje i politički čimbenik, utjelovljen u birokraciji koja već po samoj svojoj naravi stvara i brani povlastice. U samom početku ona nastaje kao buržoaski organ radničke klase. Uvodeći i održavajući povlastice manjine, najveći dio namjenjuje dakako sebi: onaj koji dijeli dobra nikad nije ostao prikraćen. Tako se iz društvene potrebe rađa organ koji, prerastavši svoju nužnu društvenu funkciju, postaje samostalan čimbenik, a istodobno izvor velikih opasnosti za cijeli društveni ustroj.
Značenje sovjetskog termidora počinje se već jasno ocrtavati pred našim očima. Siromaštvo i neobrazovanost mnoštva opet se konkretiziraju u opasnim oblicima glavara oboružana čvrstom toIjagom. Nekad odbačena i žigosana, birokracija se iz službenice društva pretvorila u njegovu gospodaricu. Tako se toliko udaljila od masa da više ne dopušta nikakvu kontrolu nad svojim postupcima i dohocima.
To je prirodno objašnjenje tajanstvenog straha birokracije pred »sitnih špekulantima, besavjesnim Ijudima i klevetnicima«. Kako još nije kadra zadovoljiti osnovne potrebe stanovništva, sovjetska privreda na svakom koraku izaziva pojave špekulacije i varanja radi osobne dobiti. S druge strane, povlastice nove aristokracije potiču mase da pažljivo osluškuju »antisovjetske glasine«, tj. svaku i šapatom izgovorenu kritiku uperenu protiv samovoljnih i nezasitnih vlasti. Nije dakle posrijedi sablast prošlosti, nije riječ o ostacima onog čega više nema, ukratko o lanjskom snijegu, nego o novim i snažnim stremljenjima koja teže za osobnom akumulacijom i koja se neprestano obnavljaju. Prva, vrlo skromna plima blagostanja upravo je zbog svoje neznatnosti pojačala te centrifugalne tendencije, umjesto da ih slabi. Kod nepovlaštenih je međutim počela rasti potmula želja da bez mnogo obzira zauzdaju apetite nove vlastele. Socijalna borba ponovno se zaoštrava. U tome su eto izvori moći birokracije, a ujedno i opasnosti koje tu moć ugrožavaju.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje