Karl Marks
Prilog jevrejskom pitanju
Pod ovim naslovom Bauer razmatra odnos izmedju kršćanske i jevrejske religije kao i njihov odnos prema kritici. Njihov odnos prema kritici jest njihov odnos "prema sposobnosti da postanu slobodne".
Iz toga proizilazi:
"Kršćanin treba da prijedje samo jedan stupanj, naime svoju religiju, da bi prevladao religiju uopće", dakle, da bi postao slobodan; "Jevrej, naprotiv, nema samo da prekine sa svojom jevrejskom suštinom nego i s daljim razvitkom svoje religije, s njenim dovršenjem, s razvitkom koji mu je ostao stran." (str. 71)
Dakle, Bauer ovdje pretvara pitanje emancipacije Jevreja u čisto religijsko pitanje. Teološka sumnja u to tko ima izgleda da prije postane blažen, Jevrej ili kršćanin, ponavlja se u prosvijećenom obliku: tko je od obojice sposobniji za emancipaciju? Doduše, ne pita se više: da li jevrejstvo ili kršćanstvo oslobađa, nego upravo obrnuto: što čini čovjeka slobodnijim, negacija jevrejstva ili negacija kršćanstva?
"Ako Jevreji žele postati slobodni, oni ne smiju ispovijedati kršćanstvo, nego uništeno kršćanstvo, uništenu religiju uopće, tj. prosvjećenost, kritiku i njen rezultat - slobodnu čovječnost." (str. 70)
Za Jevreja se još uvijek radi o ispovijedanju, ali ne više o ispovijedanju kršćanstva, nego prevladanog kršćanstva.
Bauer zahtijeva od Jevreja da prekine sa suštinom kršćanske religije, a to je zahtijev koji, kako on sam kaže, ne proizilazi iz razvitka jevrejske suštine.
Pošto je Bauer na kraju Jevrejskog pitanja pokazao da jevrejstvo shvaća samo kao grubu religioznu kritiku kršćanstva i pridao mu "samo" religiozno značenje, moglo se predvidjeti da će se i emancipacija Jevreja pretvoriti u filozofsko-teološki akt.
Bauer shvaća idealnu apstraktnu suštinu Jevreja, njegovu religiju, kao cijelu njegovu suštinu. Stoga on s pravom zaključuje: "Jevrej ne daje ništa čovječanstvu kada zanemaruje svoj ograničeni zakon", kada raskida sa cijelim svojim jevrejstvom. (str. 65)
Odnos Jevreja i kršćanina postaje, prema tome, slijedeći: jedini interes kršćanina u emancipaciji Jevreja je općeljudski, teorijski interes. Jevrejstvo je za religiozno oko kršćanina uvredljiva činjenica. Čim njegovo oko prestane da bude religiozno, prestaje tačinjenica da bude uvredljiva. Emancipacija Jevreja sama po sebi nije posao za kršćanina.
Jevrej, naprotiv, da bi se oslobodio, ne treba da obavi samo svoj posao, nego istovremeno i posao kršćanina, da prodje Kritiku sinoptika i Život Isusov[AC].
"Neka se sami brinu: oni će sami odrediti svoju sudbinu; ali historija ne dozvoljava da joj se netko ruga." (str. 71)
Mi pokušavamo da razbijemo teološku formaciju pitanja. Pitanje o sposobnosti Jevreja za emancipaciju pretvara se za nas u pitanje: Koji posebni društveni element treba savladati da bi se ukinulo jevrejstvo? Jer sposobnost za emancipaciju današnjeg Jevreja jeste odnos jevrejstva prema emancipaciji današnjeg svijeta. Taj odnos nužno proizilazi iz posebnog položaja jevrejstva u današnjem porobljenom svijetu.
Promatrajmo zbiljskog svjetovnog Jevreja, ne Jevreja subotara kao što to čini Bauer, nego svakodnevnog Jevreja.
Ne tražimo tajnu Jevreja u njihovoj religiji, nego tražimo tajnu religije u zbiljskome Jevreju.
Koja je svjetovna osnova jevrejstva? Praktička potreba, sebičnost.
Koji je svjetovni kult Jevreja? Trgovanje. Tko je njegov svjetovni bog? Novac.
Pa dobro! Emancipacija od trgovanja i novca, dakle od praktičnog, zbiljskog jevrestva, bila bi samoemancipacija našega vremena.
Organizacija društva koja bi ukinula pretpostavke trgovanja, to jest mogućnost trgovanja, onemogućila bi Jevreja. Njegova religiozna svijest bi se, kao neprijatna para, rastvorila u zbiljskom životnom zraku društva. S druge strane: kad Jevrej bude priznao ništavnom svoju praktičnu suštinu, i kad bude radio na njenom prevladavanju, on će se izvući iz svoga dosadašnjeg razvitka radeći na čovjekovoj emancipaciji uopće, okrećući se protiv najvišeg praktičnog izraza čovjekova samootudjenja.
Mi u jevrejstvu spoznajemo, dakle, opći savremeni antisocijalni element, koji je historijskim razvitkom - u kojem su Jevreji u ovom lošem smislu revnosno saradjivali - dotjeran do svoje sadašnje krajnosti, do krajnosti na kojoj se nužno mora raspasti.
Emancipacija Jevreja je u svom krajnjem značenju emancipacija čovječanstva od jevrejstva.
Jevrej se već emancipirao na jevrejski način.
" Na primjer, Jevrej kojega u Beču samo trpe odredjuje svojom novčanom moći sudbinu cijele države. Jevrej koji u najmanjoj njemačkoj državi može biti bespravan odlučuje o sudbini Evrope. Dok se korporacije i cehovi zatvaraju pred Jevrejem ili mu još nisu naklonjeni, odvažnost industrije prkosi tvrdoglavosti srednjevekovnih ustanova." (B. Bauer, Jevrejsko pitanje, str. 114.)
Ovo nije jedina činjenica. Jevrej se emancipirao na jevrejski način ne samo tako što je prisvojio novčanu moć nego što je pomoću njega i bez njega novac postao svjetska sila, a praktični jevrejski duh praktičnim duhom kršćanskog naroda. Jevreji su se toliko emancipirali koliko su kršćani postali Jevreji.
"Pobožan i politički slobodan stanovnik Nove Engleske, - saopćava na primjer pukovnik Hamilton - jeste neka vrsta Laokona, koji ne čini ni najmanji napor da se oslobodi zmija koje ga stežu. Mamon je njihov idol, oni ga ne mole samo usnama nego svim snagama svoga tijela i duše. U njihovim očima zemlja nije ništa drugo već burza i oni su uvjereni da na ovome svijetu nemaju nikakvo drugo odredjenje nego da postanu bogatiji od svojih susjeda. Torbarenje je ovladalo svim njihovim mislima, izmjena predmeta sačinjava jedinu njihovu razonodu. Kada putuju, oni tako reći nose naokolo svoju trgovinu i kancelariju na ledjima i ne govore ni o čemu drugome osim o kamati i zaradi. Ako na momente i izgube iz vida svoje poslove, to se dogadja samo zato da bi onjušili poslove drugih."
Štaviše, praktična vlast jevrejstva nad kršćanskim svijetom postigla je u Sjeverenoj Americi nesumnjiv, normalan izraz, tako da je sama propovijed evandjelja, služba kršćanskog propovjednika postala trgovački artikl, i propali trgovac propovijeda evandjelje kao što se obogaćeni propovednik evandjelja bavi trgovinom.
"Tel que vous le voyez ŕ la tęte d'une congrégation respectable a commencé par ętre marchand; som commerce étant tombé, il s'est fait ministre; cet autre a débuté par le sacerdoce, mais dčs qu'il a eu quelque somme d'argent ŕ la disposition, il a laissé la chaire pour le négoce. Aux yeux d'un grand nombre, le ministčre religieux est une véritable carričre industrielle."[AD] (Beaumont, l. c., str. 185, 186.)
"Lažno je stanje," prema Baueru, "ako se Jevreju u teoriji uskraćuju politička prava, dok on u praksi posjeduje ogromnu silu, a svoj politički utjecaj provodi en gros kad mu je uskraćen en détail." (Jevrejsko pitanje, str. 14.)
Protivrječnost u kojoj se nalaze praktična politička moć Jevreja i njegova politička prava, to je protivrječnost izmedju političke i novčane moći uopće. Dok prva stoji iznad druge idealno, dotle je na djelu postala njezin rob.
Jevrejstvo se održalo pored kršćanstva ne samo kao religijska kritika kršćanstva, ne samo kao utjelovljena sumnja u religijsko porijeklo kršćanstva, nego upravo isto toliko zbog toga što se praktički jevrejski duh, što se jevrejstvo održalo u samom kršćanskom društvu i čak postiglo svoje najviše usavršenje. Jevrej koji u gradjanskom društvu stoji kao poseban član, samo je posebna pojava jevrejstva gradjanskog društva.
Jevrejstvo se nije održalo uprkos historiji, nego pomoću historije.
Iz svoje vlastite utrobe gradjansko društvo neprestano proizvodi Jevreja.
Što je bila, sama po sebi, osnova jevrejske religije? Praktička potreba, egoizam.
Stoga je monoteizam Jevreja u zbiljnosti politeizam mnogih potreba, politeizam koji i zahod čini predmetom božanskog zakona. Princip gradjanskog društva je praktična potreba, egoizam, i javlja se u čistom obliku čim je gradjansko društvo iz sebe sasvim porodilo političku državu. Bog praktične potrebe i sebičnosti jeste novac.
Novac je surevnjivi bog Izraela, pred kojim ne smije postojati nijedan drugi bog. Novac ponižava sve čovjekove bogove i pretvara ih u robu. Novac je opća, za sebe konstituirana vrijednost svih stvari. Stoga je cijeli svijet, čovjekov svijet, kao i prirodu lišio njihove osebujne vrijednosti. Novac, to je čovjeku otudjeno biće njegova rada i njegova postojanja, i to tudje biće njime vlada, a on mu se klanja.
Bog Jevreja se posvjetovio, on je postao svjetovni bog. Zbiljski bog Jevreja jeste mjenica. Njegov bog samo je iluzorna mjenica.
Shvaćanje o prirodi koje se formira pod vlašću privatnog vlasništva i novca jest zbiljsko preziranje, praktičko ponižavanje prirode koja u jevrejskoj religiji doduše postoji, ali samo u mašti.
U tome smislu Thomas Munzer proglašava nesnosnim
"što su sva stvorenja pretvorena u vlasništvo, ribe u vodi, ptice u zraku, biljke na zemlji, - jer i stvorenja bi morala postati slobodna."[AE]
Ono što u jevrejskoj religiji postoji apstraktno - preziranje teorije, umjetnosti, historije, čovjeka kao samosvrhe - to je zbiljsko svjesno stajalište, vrlina čovjeka kao vlasnika novca. I sam rodni odnos, odnos izmedju čovjeka i žene itd., postaje predmet trgovine! Ženu izlažu prodaji.
Himerična nacionalnost Jevreja je nacionalnost trgovca, vlasnika novca uopće.
Neosnovan zakon Jevreja samo je religijska karikatura neosnovane moralnosti i prava uopće, karikatura samo formalnih rituala kojima se okružuje svijet sebičnosti. I ovdje je najviši odnos čovjeka zakonski odnos, odnos prema zakonima koji za njega važe, ne zato što su zakoni njegove vlastite volje i bića, nego zato što vladaju i što se odstupanje od njih osvećuje.
Jevrejski jezuitizam, isti onaj praktički jezuitizam koji Bauer pokazuje u Talmudu, odnos je svijeta sebičnosti prema zakonima koji njime vladaju, a lukavo izigravanje ovih zakona sačinjava glavnu vještinu ovoga svijeta.
Štoviše, kretanje ovoga svijeta unutar njegovih zakona nužno znači neprestano ukidanje zakona.
Jevrejstvo se kao religija nije moglo dalje teorijski razvijati zato što je pogled na svijet praktičke potrebe po svojoj prirodi ograničen i iscrpljuje se u nekoliko poteza.
Religija praktičke potrebe mogla je, prema svojoj suštini, naći svoje dovršenje samo u praksi, a ne u teoriji, jer je upravo praksa njena istina.
Jevrejstvo nije moglo stvoriti novi svijet; ono je moglo samo uvući u krug svoje djelatnosti nove svjetske tvorevine i nove svjetske odnose, zato šte se praktička potreba, čiji je razum sebičnost, pasivno odnosi i ne proširuje se proizvoljno, nego se nalazi proširena s daljnjim razvitkom društvenih prilika.
Jevrejstvo postiže svoj vrhunac dovršenjem gradjanskog društva; ali gradjansko društvo se dovršava tek u kršćanskom svijetu. Samo pod vladavinom kršćanstva, koje sve nacionalne, prirodne, moralne, teorijske odnose čini čovjeku vanjskim odnosima, moglo se gradjansko društvo potpuno odvojiti od državnog života, potrgati sve rodne veze čovjeka, postaviti egoizam, sebičnu potrebu na mjesto rodnih veza, rastvoriti čovjekov svijet u svijet atomističkih, neprijateljski suprotstavljenih individuuma.
Kršćanstvo je proizišlo iz jevrejstva. Ono se opet rastvorilo u jevrejstvu.
Kršćanin je od samoga početka bio teoretizirajući Jevrej, a Jevrej je, prema tome, praktičan kršćanin; a praktičan kršćanin je opet postao Jevrej.
Kršćantsvo je samo prividno prevladalo realno jevrejstvo. Ono je bilo suviše uzvišeno, suviše spiritualističko da bi grubost praktične upotrebe uklonilo na drugi način do uzdizanjem u plavetnilo neba.
Kršćanstvo je sublimna misao jevrejstva, jevrejstvo je prosta primjena kršćanstva, ali je ta primjena mogla postati općom tek pošto je kršćanstvo, kao gotova religija, teorijski dovršilo samootudjenje čovjeka od sebe i od prirode.
Jevrejstvo je tek tada moglo postići opću vlast i ospoljenog čovjeka, ospoljenu prirodu učiniti otudjivim, prodajnim predmetima, koji su pali u ropstvo egoistične potrebe, trgovanja.
Ospoljavanje je praksa ospoljenja. Kao što čovjek, dok je religiozan, znade opredmetiti svoje biće samo na taj način što ga čini tudjim, fantastičnim bićem, tako se on pod vlašću egoistične potrebe može ispoljavati praktički, proizvoditi predmete praktički, samo podredjujući svoje proizvode kao i svoju djelatnost vlasti tudjeg bića i pridajući im značenje tudjeg bića - novca.
Kršćanski egoizam blaženstva nužno se mijenja u svojoj dovršenoj praksi u tjelesni egoizam Jevreja, nebeska potreba u zemaljsku, subjektivizam u sebičnost. Mi ne objašnjavamo žilavost Jevreja iz njegove religije, nego, naprotiv, iz ljudske osnove njegove religije, iz praktičke potrebe, iz egoizma.
Budući da se realna suština Jevreja na opći način ostvarila, posvjetovila u gradjanskom društvu, gradjansko društvo nije moglo uvjeriti Jevreja u nestvarnost njegove religiozne suštine, koja je upravo samo idealno gledište praktičke potrebe. Suštinu današnjeg Jevreja ne nalazimo, dakle, samo u pet knjiga Mojsijevih ili u Talmudu, nego u suvremenom društvu, ne kao apstraktnu, nego u najvišem stupnju empirijsku suštinu, ne samo kao ograničenost Jevreja, nego kao ograničenje društva.
Čim društvo uspije da ukine empirijsku suštinu jevrejstva, trgovanje i njegove pretpostavke, Jevrej će biti onemogućen, jer njegova svijest neće više imati predmeta, jer će subjektivna baza jevrejstva, praktička potreba, biti očovječena, jer će sukob čovjekove individualno-osjetilne egzistencije s njegovom generičkom egzistencijom biti ukinuti.
Društvena emancipacija Jevreja jeste emancipacija društva od jevrejstva.
Naslov originala:
Zur Judenfrage
Pisano u jesen 1843.
Prvi put objavljeno u časopisu
"Deutsch-Franzosische Jahrbucher", Paris 1844.