Karl Marks
Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine
Ako čovjekovi osjeti, strasti itd. nisu samo antropološka odredjivanja u užem[61]
smislu, nego istinski ontološka potvrdjivanja bića (prirode) - i ako se oni
zbiljski potvrdjuju samo na taj način što njihov predmet za njih postoji osjetilno,
razumije se
1. da način njihova potvrdjivanja nije jedan i sasvim isti, nego naprotiv, da
različiti načini potvrdjivanja čine svojevrsnost njihova postojanja, njihova
života; način kako predmet postoji za njih svojevrstan je način njihova užitka;
2. tamo gdje je osjetilno potvrdjivanje neposredno ukidanje predmeta u njegovu
samostalnom obliku (jelo, piće, obrada predmeta itd.), to je potvrdjivanje predmeta;
3. ukoliko je čovjek čovječan, dakle, utoliko je i njegov osjet itd. čovječan,
potvrdjivanje predmeta pomoću drugoga takodjer je njegov vlastiti užitak;
4. tek pomoću razvijene industrije, tj. pomoću posredovanja privatnog vlasništva,
onotološka suština čovjekove strasti postiže kako svoj totalitet tako i svoju
ljudskost; dakle, sama nauka o čovjeku je proizvod praktičnog čovjekovog samopotvrdjivanja;
5. smisao je privatnog vlasništva - oslobodjenja svog otudjenja - postojanje
bitnih predmeta za čovjeka, kako predmeta užitka, tako i predmeta djelatnosti.
Time, dakle, što poseduje svojstvo da prisvaja sve predmete, novac je predmet u eminetnom smislu. Univerzalnost njegova svojstva je svemoć njegova bića; stoga on važi kao svemocno biće... Novac je svodnik izmedju potrebe i predmeta, izmedju života i čovjekova sredstava za život. A ono što mi posreduje moj život, to mi posreduje i postojanje drugih ljudi za mene. To je za mene drugi čovjek. -
"Do vraga! Naravno, ruke i noge
I glava i zadnjica, to je tvoje!
A, ipak, sve što svježe uživam,
Zar je to, stoga, manje moje?
Mogu li platiti šest pastuha,
Nisu li njihove snage moje?
Ja jurim i pravi sam čovjek
Kao da imam dvaestčetir' noge."
Gete, Faust (Mefisto)
Šekspir u Timonu Atenskom:
"Zlato? Skupoceno, blistavo, crveno zlato?
Ne bogovi! Nisam uzalud preklinjao.
Toliko toga čini crno bijelim, ružno ljepim;
Zlo dobrim, staro mladim,
plašljivo hrabrim, podlo plemenitim.
.................................
Ono mami... Svećenika od oltara;
Bolesnom otima jastuk ispod glave;
Da, ovaj crveni rob razvezuje i vezuje
Posvećene veze; blagosilja proklete;
Kugu čini ljupkom, daje lopovu čast
I daje mu ugled, poštovanje i utjecaj
U vijeću senatora; ostareloj udovici
dovodi mlade prosce;
Nju, odagnanu s gadjenjem iz bolnice,
s ranama otrovnim i gnojnim,
pomladjuje kao melem
U majsku mladost. Prokleti metale,
Ti prosta droljo što zavodiš ljude
I narode."
A nešto dalje:
"Ti slatki kraljeubico, plemeniti raskolniče
Sina i oca! sjajni oskrnitelju
Najsvetlijeg boga himena! hrabri Marse!
Vječno cvatući, nježno voljeni zavodnice,
Što crvenim sjajem topiš sveti sneg
Na čistom krilu Dijane! vidljivo božanstvo
Što tjelesno bratimiš nemogućnosti
I siliš ih da se ljube!
Govoriš svakim jezikom i za svaku svrhu!
O ti, probni kamena srdaca!
Zamisli, buni se rob tvoj, čovjek!
Uništi ih svojom snagom, i razdorom pometi,
Da životinje zavladaju ovim svijetom!"
Šekspir izvrsno opisuje suštinu novca. Da bismo ga razumjeli, počinjemo prije svega s izlaganjem Geteova stava.
Što za mene postoji pomoću novca, što ja mogu platiti, tj. što novac može kupiti, to sam ja, sam posjednik novca. Kolika je snaga novca, tolika je moja snaga. Svojstva novca su moja - njegova posjednika - svojstva i suštinske snage. To što ja jesam i što mogu, nije, dakle, nikako odredjeno mojom individualnošću. Ja jesam ružan, ali mogu kupiti najljepšu ženu. Dakle, ja nisam ružan, jer je djelovanje ružnoće, njena odbojna snaga, uništena pomoću novca. Ja sam - prema svojoj individualnosti - hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge; dakle, ja nisam hrom; ja sam rdjav, nepošten, nesavjestan, glup čovjek, ali je novac cijenjen, dakle cijenjen je i njegov posjednik. Novac je najviše dobro, dakle i njegov posjednik je dobar, novac me, osim toga, oslobadja muka da budem nepošten; dakle, unaprijed se pretpostavlja da sam pošten; ja sam bez duha, ali novac je zbiljski duh svih stvari, pa kako bi njegov posjednik bio bez duha? Osim toga, on može kupiti umne ljude, a onaj koji ima moć nad umnim ljudima, nije li on umniji od umnijih! Ja, koji pomoću novca mogu sve za čim čezne ljudsko srce, ne posedujem li ja sve ljudske moći! Ne pretvara li, dakle, moj novac sve svoje nemoći u njihovu suprotnost?
Ako je novac veza koja me vezuje za ljudski život, za društvo, za prirodu i ljude, nije li novac veza svih veza! Ne može li on razrješiti i vezati sve veze! Nije li on zato i opće svojstvo razdvajivanja? On je prava moneta razdvajanja kao što je i pravo sredstvo veze, galvano[62] kemijska snaga društva.
Šekspir osobito ističe dva svojstva novca:
1. on je vidljivo božanstvo, pretvaranje svih ljudskih i prirodnih svojstava u njihovu suprotnost, opća zamjena i obrtanje stvari; on bratimi nemogućnosti;
2. on je opća prostitutka, opći svodnik ljudi i naroda.
Izopačavanje i zamenjivanje svih ljudskih i prirodnih kvaliteta, bratimljenje nemogućnosti - božanska snaga - novca leži u njegovu biću kao otudjenom, ospoljenom, ospoljavajucem, rodnom biću čovjeka. On je ospoljena moć čovječanstva.
Što ja ne mogu kao čovjek, dakle, što ne mogu moje individualne suštinske snage, to mogu pomoću novca. Novac, dakle, čini svaku od tih suštinskih snaga nečim što ona po sebi nije, tj. njenom suprotnošću.
Ako želim neko jelo ili su mi potrebna poštanska kola, jer nisam dovoljno jak da put predjem peške, novac mi pribavlja jelo i poštanska kola, tj on pretvara moje želje iz bića predodžbe u život, iz njegovo osjetilno, zbiljsko postojanje, iz predodžbe u život, iz predočenog bitka u zbiljski bitak. Kao to posredovanje novac je istinska stvaralačka snaga.
Demande[63] postoji isto tako za onoga ko nema novca, ali njegove demende je samo biće predodžbe, koje na mene, na trećega, na druge nema djelovanja, koje nema egzistencije, dakle, za mene samog ostaje nestvarno, bespredmetno. Razlika izmedju efektivne demende, koja se bazira na novcu, i neefektivne, koja se bazira na mojoj potrebi, na mojoj strasti, na mojoj želji itd., jest razlika izmedju bitka i mišljenja, izmedju predodžbe koja egzistira samo u meni i predoždbe koja je za mene zbiljski predmet izvan mene.
Ako nemam novaca za putovanje, nemam potrebe, tj. nemam stvarne i ostvarljive potrebe za putovanjem. Ako imam sklonost za studiranje, ali nemam za to novaca, nemam nikakve sklonosti za studiranje, tj, nemam efikasne, istinske sklonosti. Naprotiv, ako ja nemam stvarno nikave sklonosti za studiranje, ali imam volje i novaca, onda imam efikasnu sklonost. Novac kao izvanjsko opće sredstvo i moć koje ne proizilazi iz čovjeka i ljudskog društva kao društva, moć pretvaranja predodžbe u zbiljnost i zbiljnosti u čistu predodžbu, pretvara isto tako zbiljske ljudske i prirodne suštinske snage u čisto apstaktne predodžbe, i zato u nesavršenosti, mučne utvare, kao što, s druge strane, zbiljske nesavršenosti i utvare, zbiljski nemocne suštinske snage individuuma, koje postoje samo u njegovoj mašti, pretvara u zbiljske suštinske snage i moći. Dakle, već prema tom odredjenju, novac je opće izopačenje individualnosti, koje ih obrće u njihovu suprotnost i njihovim svojstvima pridaje protivrječna svojstva.
Kao moć koja izopačava novac se pojavljuje i prema individuumu i prema društvenim vezama koje pretendiraju na to da za sebe budu biće. On pretvara, vjernost u nevjernost, ljubav u mržnju, mržnju u ljubav, vrlinu u porok, porok u vrlinu, slugu u gospodara, gospodara u slugu, glupost u razumnost, razumnost u glupost.
Budući da novac, kao postojeći djelotvorni pojam vrijednosti, zamjenjuje i razmjenjuje sve stvari, on je opća zamjena i razmjena svih stvari, dakle, izopačeni svijet, zamjena i razmjena svih stvari prirodnih i ljudskih kvaliteta.
Tko može kupiti hrabrost, taj je hrabar ako je i plašljiv. Budući da se novac razmjenjuje ne samo za odredjeni kvalitet, za odredjenu stvar, za čovjekove suštinske snage, nego za cjelokupan ljudski i prirodni predmetni svet, on onda zamenjuje - gledano sa stanovništva njegova posjednika - svako svojstvo za svako svojstvo - pa takodjer i za njemu protivrječno svojstvo i predmet; on je bratimljenje nemogućnosti on prisiljava protivrječnosti da se ljube.
Ako pretpostaviš čovjeka kao čovjeka, a njegov odnos prema svjetu kao ljudski odnos, ljubav možeš zamjenuti samo za ljubav, povjerenje samo za povjerenje itd. Ako želiš uživati u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan čovjek; ako želiš vršiti utjecaj na ljude, moraš stvarno biti čovjek koji djeluje potičući na druge ljude. Svaki od tvojih odnosa prema čovjeku -i prema prirodi - mora biti odredjeno ispoljavanje tvog zbiljskog individualnog života koji odgovara predmetu tvoje volje. Ako ti voliš a ne izazivaš ljubav partnera, tj. ako tvoja ljubav kao ljubav ne izaziva uzajamnu ljubav, ako kao čovjek koji voli ne postaneš kroz životno ispoljavanje voljeni čovjek, tvoja ljubav je nemoćna, ona je nesreća.