Lav Trocki
Izdana revolucija
Slabost ruske buržoazije bila je tolika da su se demokratski ciljevi zaostale Rusije, kao što su ukidanje monarhije i likvidacija potlačenosti seljaka, koja je graničila s poluvarvarstvom, mogli ostvariti samo diktaturom proletarijata. Kad je preuzeo vlast kao vođa seljačkih masa, proletarijat se nije mogao ograničiti samo na demokratska ostvarivanja. Buržoaska se revolucija već u početku stopila s prvom fazom socijalističke revolucije. To nije bilo slučajno. Povijest posljednjih desetljeća neobično jasno pokazuje kako, su uvjetima opadanja kapitalizma, zaostale zemlje ne mogu postići stupanj starih kapitalističkih metropola. Civilizatori koji su se našli u bezizlaznom položaju priječe put onima koji se civiliziraju. Rusija nije ušla u proletersku revoluciju zato što je njezina privreda 'bila najzrelija za socijalistički preobražaj, nego zato jer se ta privreda nije više mogla razvijati na kapitalističkim temeljima. Podruštvljenje sredstava za proizvodnju pokazalo se kao bitan uvjet da se zemlja prije svega izvuče iz barbarstva: to je zakon kombiniranog razvoja zaostalih zemalja. Ušavši u socijalističku revoluciju kao »najslabija karika u kapitalističkom lancu« (Lenjin), onodobna carevina mora još danas, devetnaest godina nakon revolucije, nastojati »dostignuti i prestignuti« — što uglavnom znači dostignuti — Europu i Ameriku, dragim riječima riješiti probleme proizvodnje i tehnike koje je razvijeni kapitalizam već odavno riješio.
Je li moglo biti drukčije? Prevrat što je proveden u nekadašnjim vladajućim klasama ni približno nije riješio problem, nego ga je samo postavio. Taj se problem sastoji u ovome: podići se od barbarstva do kulture. Koncentriranjem vlasništva nad proizvodnim sredstvima u rukama države, revolucija je istodobno omogućila primjenjivanje novih, neusporedivo djelotvomijih ekonomskih metoda. Samo zahvaljujući upravljanju koje se oslanjalo na jedinstven plan moglo se u kratko vrijeme izgraditi ono što je bilo uništeno u vrijeme imperijalističkog i građanskog rata, stvoriti nova velika poduzeća, nove industrije i čitave industrijske grane.
Neočekivano usporavanje procesa međunarodne revolucije s kojom su partijske vođe računali u najbližoj budućnosti donijelo je SSSR-u velike teškoće, ali je istodobno upozorilo na njezine unutarnje snage i iznimno široke mogućnosti. Međutim, točna se ocjena postignutih rezultata — kako njihove vrijednosti tako i njihove nedostatnosti — može donijeti samo u međunarodnim mjerilima. Metoda koju ovdje primjenjujem, metoda je povijesnog i sociološkog tumačenja a ne skupljanja statističkih podataka. No, ipak ću se kao polaznom točkom poslužiti nekim najvažnijim brojkama.
O velikom opsegu industrijalizacije SSSR-a, u poredbi s opadanjem i stagnacijom u gotovo cijelom kapitalističkom svijetu, rječito govore ovi globalni pokazatelji. Industrijska proizvodnja u Njemačkoj uspijeva postignuti stupanj iz 1929. godine zahvaljujući isključivo grozničavu naoružavanju. U isto vrijeme proizvodnja u Velikoj Britaniji povećana je svega 3 do 4%. Industrijska proizvodnja u Americi opala je, a u Francuskoj više od 30%. Japan se u bjesnilu naoružavanja i otimačine svojim uspjesima probio među vodeće (kapitalističke zemlje: njegova je proizvodnja porasla oko 40%. No, čak i taj iznimni pokazatelj blijedi pred dinamikom razvoja u SSSR-u gdje se industrijska proizvodnja, u istom vremenskom razdoblju, povećala tri i pol puta, a to znači porast za 250%.
U posljednjih deset godina (1925—1935) sovjetska teška industrija povećala je proizvodnju više od deset puta. U prvoj godini prvoga petogodišnjeg plana investicije kapitala penju se na 5,4 milijardi rubalja, a u 1936. vjerojatno na oko 32 milijarde.
Ako se, s obzirom na nestabilnost rubija kao mjerne jedinice, ne upustimo u financijsku analizu, nametnut će nam se s druge strane procjene koje je još teže opovrći. U prosincu 1913. Donecki je bazen dao 2,275.000 tona ugljena, a u prosincu 1935. godine 7,125.000 tona. U posljednje tri godine proizvodnja željeza udvostručila se, a proizvodnja čelika i valjanog čelika povećala se dva i pol puta. U usporedbi s prijeratnom, proizvodnja nafte, ugljena povećala se tri, odnosno tri i pol puta. 1920, kad je bio donesen prvi plan elektrifikacije, zemlja je imala deset mjesnih elektrana s ukupnom snagom od 253.000 kilovata. 1935. raspolaže već s 95 mjesnih elektrana s ukupnom snagom od 4,345.000 kilovata. 1925. godine SSSR je u proizvodnji električne energije bio na jedanaestom mjestu u svijetu a 1935. god. bile su ispred njega još samo Njemačka i Sjedinjene Američke Države. U proizvodnji ugljena SSSR se od desetog probio na četvrto mjesto. U proizvodnji čelika uspeo se sa šestog na treće. U proizvodnji traktora prvi je na svijetu. Prvi je i u proizvodnji šećera.
Izvanredni rezultati što ih je postigla privreda, početni polet poljoprivrede koji je puno obećavao, velik razvoj starih industrijskih gradova, stvaranje novih, naglo povećanje broja radnika, porast kulturnih i ljudskih potreba, to su neoborivi rezultati oktobarske revolucije u kojoj su proroci staroga svijeta gledali grob civilizacije. Više nije potrebno raspravljiati s gospodom, buržoaskim ekonomistima: socijalizam je dokazao svoje pravo na pobjedu ,i to ne na stranicama Kapitala, nego na ekonomskom poprištu koje obuhvaća šestinu zemaljske kugle, ne jezikom dijalektike nego jezikom željeza, cementa i elektriciteta. Pa čak ako SSSR bude morao podleći udarcima izvana i pogreškama svojih rukovodilaca — a oni se čvrsto nadamo da to neće doživjeti — i tađa će, kao zalog budućnosti, ostati neoboriva činjenica da je jedino proleterska revolucija omogućila zaostaloj zemlji za manje od dva desetljeća polučiti rezultate bez premca u povijesti.
S tim stavljamo točku na rasprave o reformistima u radničkom pokretu. Možemo li, pa bilo to samo na trenutak, usporediti njihovu patuljastu agitaciju s orijaškim djelom jednog naroda što ga revolucija zove u novi život? Da je 1918. njemačka socijaldemokracija iskoristila vlast koju su joj nudili radnici za provođenje socijalističke revolucije, umjesto što je spasavala kapitalizam, nije teško zamisliti, na temelju sovjetskog primjera, kakvu bi neslomljivu ekonomsku moć stvorio socijalistički blok središnje i istočne Europe kao i velikog dijela Azije. Narodi našega planeta plaćat će novim ratovima i novim revolucijama povijesne zločine reformista.
Za dinamičke koeficijente sovjetske industrije nema u svjetskoj ekonomiji premca. No, oni neće ni danas ni sutra riješiti pitanje. SSSR se penje polazeći s jako niskog stupnja, a kapitalističke zemlje padaju naniže, polazeći od vrlo visokog stupnja. Odnos današnjih snaga ne određuje dinamika rasta, nego suprotstavljanje ukupnih snaga dvaju protivnika, snaga koje se očituju u materijalnim rezervama, tehnici, kulturi, a prije svega u učinku ljudskog rada. Kad razmatranju problema pristupimo s tog statističkog stajališta, situacija se mijenja na štetu SSSR-a.
Lenjinovo pitanje: »Tko će pobijediti?« pitanje je odnosa snaga između SSSR-a i svjetskoga revolucionarnog proletarijata s jedne strane, i unutarnjih neprijateljskih snaga i svjetskog kapitalizma s druge strane. Postignuti ekonomski uspjesi omogućavaju SSSR-u učvrstiti se i napredovati, naoružati se pa, ako ustreba, uzmaknuti i čekati, ukratko izdržati. Pitanje »tko će pobijediti?« postavlja se za SSSR ne samo u vojnom nego u prvom redu u ekonomskom smislu, u svjetskim omjerima. Oružana intervencija je opasna. Ali, još je puno opasnija intervencija robe uz niske cijene koja bi uslijedila iza kapitalističkih armija. Pobjeda proletarijata u jednoj zapadnoj zemlji prouzročila bi, razumljivo, korjenite promjene odnosa snaga. Ali, sve dok SSSR bude izoliran i, što je gore, sve dok europski proletarijat bude doživljavao poraz za porazom i uzmicao, moć sovjetskog sistema mjerit će se u krajnjoj liniji prema učinku rada koji se u proizvodnji robe izražava u proizvodnoj i prodajnoj cijeni. Razlika između cijena u zemlji i cijena na svjetskom tržištu jedan je od najvažnijih pokazatelj,a odnosa snaga. A sovjetskoj je statistici zabranjeno i dodirnuti se toga pitanja. I to stoga jer je, unatoč opadanju i ustajalosti, kapitalizam i dalje neusporedivo nadmoćan u organizaciji i kulturi rada.
Tradicionalno zaostalo stanje sovjetske privrede dobro je poznato. Ni u jednoj poljoprivrednoj grani nisu ostvareni rezultati koji bi se, makar približno, mogli usporediti s onima što ih je postigla industrija.
»U prinosima naših kultura šećerne repe — žalio se Molotov krajem 1935 — mi još jako zaostajemo za kapitalističkim zemljama«.
Godine 1934. urodilo je u SSSR-u 82 kvintala po hektaru, a 1935. u Ukrajini, kad je urod bio iznimno bogat, 131 kvintal. U Čehoslovačkoj i Njemačkoj jedan hektar daje oko 250, a u Francuskoj više od 300 kvintala. Molotovljeve jadikovke mogu se, bez pretjerivanja, odnositi na sve ostale grane poljoprivrede, bilo da je riječ o industrijskim kulturama ili o žitaricama, a napose o stočarstvu. Dobro provedena izmjena kultura, selekcija sjemena, uporaba traktora i usavršenog poljoprivrednog alata, uzgoj rasne stoke, sve to nedvojbeno priprema veliku revoluciju u socijaliziranoj poljoprivredi. Ali upravo na tom području, koje je jedno od najzaostalijih, revolucija zahtijeva vremena. Zasad je svrha, unatoč kolektivizaciji, približiti poljoprivredu naprednijim modelima kapitalističkoga Zapada, s njegovim malim, individualnim gospodarstvima.
Borba za povećanje proizvodnosti rada u industriji provodi se na dva načina: usvajanjem razvijene tehnike i boljim iskorištavanjem radne snage. Izgradnju velikih tvornica najmodernijeg tipa u kratko vrijeme omogućila je s jedne strane visoko razvijene tehnika kapitalističkog Zapada, a s druge strane planski sustav. Na tom području usvajaju se tuđe tečevine. Činjenica što je u sovjetskoj industriji, a i u opremi Crvene armije, došlo do ubrzana rasta, sadrži mogućnost velike potencijalne prednosti. Privreda ne mora vući za sobom staro oruđe, kao što je to slučaj u Francuskoj ili Engleskoj, vojska se ne mora služiti zastarjelim oružjem. Međutim, taj grozničavi razvoj sadrži mnoge negativnosti: razna područja privrede nisu međusobno sukladna, ljudi su u zaostatku s tehnikom, upravljanje je nerazvijeno. Sve se to zasad izražava u vrlo visokim cijenama proizvoda slabe kvalitete.
»Naši naftonosni izvori — piše rukovodilac industrije nafte — opremljeni su istim oruđem kao i američki, ali je organizacija bušenja zaostala, a kadrovi su nedostatno kvalificirani.«
Velik broj nesreća objašnjava se »nemarom, nesposobnošču i nedostatnošću nadzora«. Molotov se žali da smo »u velikom zaostatku u organizaciji građevnih radilišta. Najčešće se ondje rad svodi na rutinu, a s alatom i strojevima postupa se skandalozno«.
Slična priznanja susrećemo u čitavoj sovjetskoj štampi. Suvremena tehnika u SSSR-u ni približno ne daje jednake rezultate kao u svojoj kapitalističkoj domovini.
Globalni uspjesi teške industrije tvore neprocjenjivu tečevinu, jer se graditi može samo na tim temeljima, no suvremena privreda dokazuje svoju vrijednost i razvijenost u izradi finih detalja. U tome još jako zaostajemo.
Najozbiljnji rezultati, i to ne samo kvantitativni nego i kvalitativni, postignuti su nedvojbeno u vojnoj industriji. Vojska i mornarica najvažniji su i najstroži kupci. Unatoč tome rukovodioci vojnih službi, uključujući i Vorošilova, u objavljenim govorima neprestano izražavaju svoje nezadovoljstvo. »Mi nismo uvijek potpuno zadovoljni kvalitetom proizvoda što ih isporučujete Crvenoj armiji.« U tim oprezno biranim riječima lako je nazrijeti zabrinutost.
»Izrada strojeva — kaže rukovodilac teške industrije u jednom službenom izvješću — mora biti dobre kvalitete, što na žalost nije siučaj ...« I potom: »Stroj je u nas skup.« Kao i uvijek, izvjestitelj ne daje točne usporedne podatke u odnosu prema sovjetskoj proizvodnji.
Traktor je ponos sovjetske industrije. Ali koeficijent korištenja traktora vrlo je nizak. Tijekom posljednje privredne godine 5l% traktora bilo je otpremljeno na generalni popravak, a priličan broj strojeva bio je izbačen iz uporabe u jeku poljskih radova. Prema nekim proračunima, strojne i traktorske stanice moći će pokriti troškove samo u slučaju uroda od 20 do 22 kvintala po hektaru. Kako sada prosječna proizvodnja po hektaru ne dostiže ni polovicu te brojke, to je država prisiljena podmiriti gubitke koji rastu na milijarde.
Situacija u kamionskom transportu još je gora. U Americi jedan kamion prijeđe 60.000, 80.000 pa i 100.000 km godišnje, a u SSSR-u svega 20.000 kilometara, to jest tri do četiri puta manje. Na stotinu vozila, pedeset ih je u pogonu a ostala su na popravku ili čekaju popravak. Troškovi popravaka dva puta premašuju ukupnu proizvodnu cijenu novih vozila. Stoga nije čudno što je vladina kontrolna komisija zaključila da »kamionski transport u cijeni proizvodnje čini iznimno težak teret«.
Povećanje kapaciteta željezničkog transporta popraćeno je, prema riječima predsjednika narodnih komesara, »velikim brojem nesreća i iskakanja vlakova«. Osnovni je uzrok i u tome isti: osrednja kvaliteta rada naslijeđena iz prošlosti. Borba za dobro održavanje željezničkih putova postala je donekle herojski podvig o kojem nagrađeni skretničari podnose izvješća u Kremlju pred najvišim predstavnicima vlasti. Unatoč napretku u posljednjim godinama, vodeni transport i dalje znatno zaostaje za željezničkim. U novinama se, u određenim vremenstkim razmacima, javljaju bilješke o »očajnom radu vodenog transporta«, o »nevjerojatno slaboj kvaliteti popravaka u mornarici« itd.
U lakoj industriji položaj je još nepovoljniji nego u teškoj. Može se reći da za sovjetsku industriju vrijedi ovo, prilično neobično, pravilo: proizvodi su, općenito uzevši, slabiji, što su bliži potrošaču. U tekstilnoj industriji, prema pisanju Pravde, »postotak škarta je sramotan, izbor oskudan, a slaba kvaliteta prevladava«.
Zamjerke na slabu kvalitetu proizvoda široke potrošnje povremeno prodiru u sovjetsku štampu: »... limena roba je grubo izrađena«, »pokućstvo je ružno, slabo spojeno, izrađeno površno i na brzinu«, »uporabljivih dugmeta ne može se naći«, »rad prehrambenih poduzeća vrlo je nžalostam«, itd.
Karakterizirati uspjehe industrijalizacije isključivo kvantitativnim pokazateljima otprilike je isto kao kad bismo htjeli odrediti anatomiju nekog čovjeka isključivo njegovom visinom, ne označivši opseg gradi. Uostalom, da bismo mogli dobiti točniju ocjenu dinamike sovjetske privrede potrebno je, osim u kvalitativnom korektivu, uvijek voditi brigu o činjenici da brze uspjehe postignute na jednom području prati zaostajanje na drugima. Stvaranje velikih tvornica vozila plaća se nedostatnošću i zapuštenošću cestovne mreže. »Zapuštenost naših cesta je nevjerojatna — konstatira Izvjestija. — Na tako važnoj. dionici kao što je Moskva—Jaroslav ne može se voziti više od deset kilometara na sat.« Predsjednik planske komisije tvrdi ikako u zemlji još vlada tradicija »stoljeća bez putova«.
Općinska je privreda u sličnom položaju. Nova industrijska naselja stvaraju se vrlo brzo, a deseci starih propadaju zapušteni. Glavni industrijski gradovi rastu i poljepšavaju se, niču kazališta, a stambena kriza postaje nepodnosiva. Stambeni je problem gotovo potpuno zanemaren. »Gradimo malo i skupo, stambeni fond se troši i ne održava, popravci se obavljaju rijetko i slabo« (Izvjestija).
Ti nerazmjeri zajednički su čitavoj privredi. Oni su u stanovitoj mjeri neizbježivi jer se moralo i još se mora polaziti od rješavanja najvažnijih sektora. S druge strane, zaostalost pojedinih privrednih sektora naveliko smanjuje djelotvornost rada nekih drugova. Ako zamislimo idealnu dirigiranu privredu, kojoj ne bi bila svrha najbrži tempo razvoja pojedinih grana nego najbolji rezultati za cjelokupnu privredu, statistički bi koeficijent bio manji u prvom razdoblju, ali bi cijela privreda i potrošači time jako puno dobili. A to bi se kasnije povoljno odrazilo na opću dinamiku privrede.
U službenoj statistici proizvodnja i popravak vozila zbrajaju se kao ukupna industrijska proizvodnja. Sa stajališta privredne djelatnosti tu bi trebalo oduzimati a ne zbrajati. To vrijedi i za ostale industrije. Zbog toga globalne procjene u rubljima imaju samo relativnu vrijednost: ne zna se što je rubalj, ne zna se što se skriva iza njega, je li proizvodnja ili prijevremeni kvar stroja. Dok se ukupna proizvodnja teške industrije, izražena u »stabilnim« rubljima, povećala šest puta u usporedbi s prijeratnom, to se proizvodnja nafte, ugljena, a i željeza, izražena u tonama, povećala svega tri, odnosno tri i pol puta. Glavni je razlog toga nerazmjera u tome što je sovjetska industrija stvorila nove grane kojih u carskoj Rusiji nije bilo. Ne treba kriti i dodatni razlog tendencioznog statističkog manipuliranja. Poznato je da svaka birokracija ima organsku potrebu za uljepšavanjem.
U SSSR-u je individualni radni učinak još vrlo nizak. U najboljoj metalurškoj tvornici proizvodnja željeza i čelika po radniku je, prema priznanju direktora, tri puta niža od prosjeka u Sjedinjenim Američkim Državama. Poredbom prosjeka između tih dviju zemalja, dobili bismo vjerojatno odnos jedan prema pet, ili možda još porazniji. U tim uvjetima tvrdnja prema kojoj su visoke peći u SSSR-u »bolje« iskorištavane nego u kapitalističkim zemljama, zasad je besmislena. Tehnika nema druge svrhe nego uštedu ljudskog rada.
Stanje u građevinarstvu i drvnoj industriji još je gore nego u metalurgiji. U Sjedinjenim Američkim Državama proizvodnja po kopaču u kamenolomu iznosi 5000 tona, a u SSSR-u svega 500 tona, što znači deset puta manje. Tako uočljiva razlika ne objašnjava se toliko nedovoljnom profesionalnom formiranošću radnika koliko slabom organizacijom rada. Birokracija na sve načine potiče radnike, ali ne zna dobro iskoristiti radnu snagu. U tome je poljoprivreda, dakako, još slabije prošla. Niskom učinku rada odgovara nizak nacionalni dohodak, a posljedica je nizak životni standard.
Kad nam kažu da će 1936. SSSR po industrijskoj proizvodnji biti u Europi na prvom mjestu — što je samo po sebi velik uspjeh — pri tom za- boravljaju ne samo kvalitetu i cijenu nego i broj stanovništva. Stupanj općeg razvoja zemlje, napose materijalni položaj masa, može se odrediti, čak i kad se to radi u grubim crtama, samo tako da se proizvodnja podijeli s brojem potrošača. Pokušajmo napraviti tu jednostavnu aritmetičku operaciju.
O značenju željezničkih putova za privredu, kulturni život i rat nije potrebno posebno govoriti. SSSR ima 83.000 km željezničkih putova, Njemačka ih ima 58.000, Francuska 63.000, a Sjedinjene Američke Države 417.000 km. To znači da na 10.000 stanovika dolazi u Njemačkoj. 8,5 km, u Francuskoj 15,2 km, u Sjedinjenim Američkim Državama 33,1 km, a u SSSR-u 5 km željezničkih putova. Po željezničkoj mreži SSSR je na posljednjem mjestu u civiliziranom svijetu. Trgovačka mornarica, koja se posljednjih pet godina utrostručila, danas je otprilike jednaka španjolskoj i danskoj. Svemu tome mora se dodati pomanjkanje cesta. 1935. SSSR je proizveo 0,6 automobila na 1000 stanovnika, Velika Britanija ih je proizvela (1935) otprilike osam na isti broj stanovnika, Francuska 4,5, Sjedinjene Američke Države 23 (prema 36,5 u 1928. god).
Osim toga, unatoč jako zaostalom stanju željeznica, riječnog i automobilskog prometa, SSSR ne premašuje ni Francusku, ni Sjedinjene Američke države, u omjeru konja (1 konj na 10—11 stanovnika) a uz to jako zaostaje i u prosjeku kvalitete životinja.
Usporedni pokazatelji nepovoljni su i u teškoj industriji gdje su ipak postignuti najvažniji rezultati. 1935. proizvodnja ugljena iznosila je otprilike 0,7 tona po stanovniku, u Velikoj Britaniji porasla je na gotovo 5 tona, u Sjedinjenim Američkim Državama iznosila je 3 tone (prema 5,4 to- ne 1913. god.), u Njemačkoj se kreće oko 2 tone. čelika je u SSSR-u proizvedeno oko 67 kg po stanovniku, a u Sjedinjenim Američkim Državama oko 250 kg. Istovjetne omjere dobivamo i u proizvodnji željeza i valjanih čelika.
Električne je energije 1935. proizvedeno u SSSR-u 153 kilovatsati po stanovniku, u Velikoj Britaniji 443 (1934), u Francuskoj 363, a u Njemačkoj 472.
U lakoj industriji pokazatelji su, općenito uzevši, još niži. 1935. bilo je proizvedeno manje od 50 cm vunene tkanine po stanovniku, što znači osam do deset puta manje nego u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji. Stanovništvo se mora zadovoljiti pamučnim platnom kojega se proizvodi šesnaest metara po stanovniku i rabi, kao i u prošlosti, čak i za zimsku odjeću.
Proizvodnja obuće daje zasad u SSSR-u 0,5 pari cipela godišnje po stanovniku, u Njemačkoj više od jednog para, u Francuskoj 1,5 par, a u Sjedinjenim Američkim Državama više od tri para. Pri tom ne uzimamo u obzir pokazatelj kvalitete, što je razliku još povećalo. Može se s priličnom sigurnošću pretpostaviti da je postotak osoba ikoje posjeduju više pari obuće primjetno veći u kapitalističkim zemljama nego u SSSR-u. Na žalost SSSR još zadržava jedno od prvih mjesta u postotku osoba koje idu bose.
U prehrambenoj proizvodnji odnosi su isti a mjestimice i nepovoljniji. Unatoč nedvojbenim uspjesima postignutim posljednjih godina, konzerve, suhomesnati proizvodi, sir, da ne govorimo o keksima i bombonima, zasad su potpuno nedostupni većini stanovništva. Situacija je jednako slaba i s mliječnim proizvodima. U Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama na pet stanovnika dolazi jedna krava, u Njemačkoj jedna krava na šest stanovnika, a u SSSR-u jedna na osam. A dvije sovjetske krave u proizvodnji mlijeka mogu se računati kao jedna. Jedino u proizvodnji žitarica, osobito raži, a također i krumpira, SSSR, ako se uzme prinos po stanovniku, primjetno nadmašuje većinu europskih zemalja i Sjedinjene Američke Države. Ali raženi kruh i krumpir — glavna hrana stanovništva — upravo su klasičan pokazatelj siromaštva.
Potrošnja papira jedan je od najvažnijih kulturnih pokazatelja. 1935. godine proizvedeno je u SSSR-u manje od 4 kg papira po stanovniku, u Sjedinjenim Američkim Državama više od 34 kg (prema 48 kg u 1928), u Njemačkoj više od 47 kg. Dok u Sjedinjenim Američkim Državama na svakog stanovnika dolazi godišnje dvanaest olovaka, u SSSR-u ih dolazi manje od četiri, a i te su tako slabe kvalitete da se u vrijednosti korisnog rada mogu računati kao jedna ili najviše dvije. Novine se svaki čas tuže na pomanjkanje početnica, papira i olovaka, što koči rad u školama. Stoga se ne treba čuditi što uklanjanje nepismenosti, koje je bilo predviđeno u povodu 10. obljetnice oktobarske revolucije, još nije ostvareno.
To se pitanje može osvijetliti i općenitijim razmatranjima. Nacionalni dohodak po stanovniku je niži nego u zapadnim zemljama. A kako se na investicije u proizvodnji ulaže oko 25 do 30%, tj. neusporedivo veći dio nego drugdje, to i potrošni fond stanovništva nužno mora biti puno manji nego u razvijenim kapitalističkim zemljama.
Istina, u SSSR-u nema posjedničkih klasa čije bi rasipništvo moralo biti uravnoteženo niskom potrošnjom pučanstva. Međutim, značenje te činjenice nije onako veliko kao što bi se na prvi pogled moglo pomisliti. Osnovni nedostatak kapitalističkog sistema nije rasipništvo posjedničkih masa, ma koliko da je samo po sebi odvratno, nego činjenica što buržoazija, održavajući privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, osuđuje privredu na anarhiju i raspadanje. Buržoazija, dakako, drži monopol na potrošnju luksuznih proizvoda. Ali, narodne su mase puno prisutnije u potrošnji osnovnih proizvoda.
Vidjet ćemo kasnije i to kako u SSSR-u, iako nema posjedničkih klasa u pravom smislu riječi, opstoji jedan rukovodeći, visokopovlašteni sloj koji prisvaja lavlji dio potrošnje. To što SSSR proizvodi manje osnovnih artikala po stanovniku nego kapitalističke zemlje, znači da je materijalni položaj stanovništva tamo još i sad ispod razine u kapitalističkim zemljama.
Povijesnu odgovornost za takvo stanje snosi teška i mračna povijest Rusije i sva bijeda i neukost koja nam je ostala u naslijeđe. K napretku se otvarao samo jedan put: rušenje kapitalizma. Dostatan su dokaz za to baltičke zemlje i Poljska koje su nekad bile sastavni dio carstva i koje još ni danas ne mogu izaći iz zaostalosti. Neprolazna je zasluga sovjetskog sistema njegova ogorčena i uglavnom djelotvorna borba protiv zaostalosti. Ali prvi je uvjet za daljnji napredak točna ocjena rezultata.
Sovjetski sistem prolazi kroz pripravnu fazu u kojoj uvozi, usvaja i preuzima zapadne tehničke i kulturne tečevine. Relativni koeficijenti proizvodnje i potrošnje pokazuju kako je ta pripravna faza još daleko od završetka. Ćak i uz malo vjerojatnu pretpostavku da se kapitalizam potpuno raspadne, ona bi morala potrajati cijelo jedno povijesno razdoblje. To je prvi, iznimno dalekosežan zaključak do kojeg sam došao i na koji ću se u ovoj knjizi češće pozivati.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje