Da li su moć i nasilje bitna obilježja čovječnosti ili, naprotiv,oblici čovjekovog otuđenog bivstvovanja? Jesu li oni, možda,nešto treće, u odnosu na čovječnost neutralno i instrumentalno,nešto čija čovječnost ili nečovječnost zavisi od ciljeva za kojemoć i nasilje upotrebljavamo?
Ovako formulirana pitanja mogu se činiti previše jednostavna.Izgleda kao da se odgovor sam od sebe nameće. Zar nije jasno ineosporno da su moć i nasilje nešto negativno, nečovječno?Doista, u suvremenim diskusijama o moći i nasilju često se jednostavnopolazi od te pretpostavke, bez ikakvog misaonog napora i bezpokušaja da se ona kritički ispita, promisli i zasnuje. Ali udiskusijama često se nekritički polazi i od suprotne pretpostavke da jemoć ili volja za moć bitno određenje čovjeka i da se čovjekovačovječnost može mjeriti stupnjem njegove moći. Ova dva suprotnashvaćanja često mirno koegzistiraju ne stupajući u dijalog iostavljajući pitanje otvorenim.
Moramo li se opredjeliti baš za jedno od ovih suprotnihshvaćanja? I zar je jedina «treća mogućnost» da se moć inasilje proglase nečim u odnosu na humanost izvanjskim i neutralnim? Nebi li trebalo najprije promisliti pojam moći? Ne bi li diferenciranjeu pojmu moći moglo poslužiti kao polazna točka za jedno adekvatnijerješenje? Nije li možda stvar u tome da su neki oblici moćinegacija čovječnosti, a neki drugi njena puna afirmacija?
Pitanje da li je svaka moć nešto čovječno odnosno nečovječno ilimožda postoje oblici čovječno i nečovječno moći može se nekom učinitiapstraktno, bez veze s «konkretnim», životnim pitanjima. Uvezi s takvim mogućim prigovorom treba spomenuti da to«apstraktno» pitanje ima značajne teorijsko-praktičnekonsekvencije, da od njega zavise mnoga druga pitanja koja ćemo zatimpostaviti i pokušati da teorijski ili praktičkirješavamo. Ako zauzmemo stanovište da su moć i nasiljeobilježja čovječnosti, naći ćemo se pred zadatkom njihova daljnjegrazvijanja i jačanja; ako se opredijelimo za tezu da su moć i nasiljeoblici čovjekovog otuđenja, suočit ćemo se s problemom njihovaeliminiranja ili bar «kroćenja» (Russell), a ako prihvatimoshvaćanje o neutralnoj, instrumentalnoj prirodi moći i nasilja, moratćemo pokušati da odredimo ciljeve kojima bi ih trebalopodrediti.
Pitanju jesu li moć i nasilje u nekom unutrašnjem (bitnom) ilisamo spoljašnjem (instrumentalnom) odnosu prema humanosti moglobi se također prigovoriti da je formulirano akademski«neutralno» ili «neopredijeljeno», jerravnopravno spominje razne mogućnosti kao da su jednako vjerojatne. Alipitanje i ne bi bilo pitanje kad bi unaprijed dopuštalo samojedan odgovor. Otvorenost pitanja ne znači«neangažiranost». Pitanje o odnosu moći i nasilja premahumanosti već je kao pitanje «angažirano», jer njegovopostavljanje pogađa u prvom redu vladajući nehumanu moć, koja u svojojzaokupljenosti stalnim samopovećavanjem svako kritičko pitanje o sebismatra nepoželjnim.
Budući da moć i nasilje nisu isto, pozabavit ćemo se najprije odnosommoći i humanosti, ostavljajući po strani nasilje – sve dok sesamo ne javi.
Pitanje o odnosu moći i humanosti jedno je od velikih pitanja evropskefilozofije, pa bismo se njemu mogli poučiti kod mnogih značajnihmislilaca (sjetimo se npr. Hobbesa ili Hegela!). Mi ćemo u ovomrazmatranju tog odnosa poći od Friedricha Nietzschea. Nije mi namjerada Nietzschea degradiram ili rehabilitiram, pa čak ni da ga objektivnointerpretiram i rekonstruiram. Htio bih samo pokazati neke mogućnostidiferencijacije u pojmu moći, mogućnosti koje su naznačene kodNietzschea, iako možda nisu eksplicite tako provedene.
Prije svega bih podsjetio na jednu od osnovnih Nietzscheovih teza da ježivot volja za moć, da je život kao «nama najpoznatija formabivstvovanja» specifično «volja za akumulacijomsnage». Svi procesi života po Nietzscheu imaju tu svoju polugu,jer «ništa ne želi da se održi», sve želi da se«sumira i akumulira». Ali volja za moć nije samo principživota kao nečega biološkog nego i princip života kaodruštvenog fenomena, jer je volja za akumulacijom snagespecifična ne samo za fenomen života, prehrane, rasplođivanja, negotakođer «za društvo, državu, običaj, autoritet». Nebismo li trebali – pita se Nietzsche – da tu voljuprihvatimo kao pokretački uzrok i u kemiji i u kozmičkom poretku? Takose volja za moć pokazuje ne samo kao biološki, nego i kaodruštveni pa čak i kozmički princip, a to nije čudno, jer, kakotakođer kaže Nietzsche, o bivstvovanju nemamo drugu predodžbu nego«živjeti». «Kako može nešto mrtvo 'biti'?»
Proklamirajući volju za moć kao univerzalni princip Nietzsche nasupozorava na razne iluzije i iluzorne pretpostavke, kao što jeona da čovjek teži za užitkom. Težnja za užitkom samo je posljedica, aiza nje se skriva u prvom redu težnja za više moći. Nietzschenas također upozorava da moć tamo gdje je nemoćna pribjegavahipokriziji i lukavstvu pa se izdaje kao poslušnost, odanost,ljubav, idealiziranje, obožavanje fatalizam, rezignacija, objektivnost,nesebičnost, askeza, stoicizam, kritika, pesimizam itd., itd. Pojmuživoga pripada da ono «mora rasti», da mora«proširivati svoju moć i dakle primati u sebe stranesnage». Govori se o pravu individue da se brani, ali bi isto takotrebalo govoriti o pravu da napada. Oboje, i agresivni i defanzivniegoizam, zapravo je «fatalitet života». Oni koji su slabi iiscrpljeni traže mir, tišinu, odmor. To je «srećanihilističkih religija i filozofija». Bogati i živi hoće«pobjedu, savladane protivnike, presipanje osjećaja moći prekoširih područja nego dosad. Sve zdrave funkcije organizma imajutu potrebu...»
Kad malo pažljivije pogledamo navedene i neke druge Nietzscheovetekstove, vidjet ćemo da ovaj pojam moći, koji se tu pojavljuje kaouniverzalni princip, sadrži u sebi neke diferencijacije ta da ga se ikod Nietzschea može naći osnova za razlikovanje triju glavnih oblikamoći.
Mislim da prvi osnovni oblik moći čini moć kao puka, u odnosu naljudsko neutralna moć ili snaga (die Kraft), moć koja nije ništaspecifično ljudsko, nego je zajednička čovjeku, životinji,mašini, prirodi. To je moć prebivanja i održavanja, moćpokretanja i sudaranja. Da se kod Nietzschea pojavljuje takvakoncepcija moći, vidi se po tome što on često upotrebljavapromiscue riječi Macht i Kraft, vidi se i po mnogim mjestima poputonoga gdje kaže: «ja naučavam Ne prema svemu što činislabim, - što iscrpljuje. Ja naučavam Da prema svemu štojača, što nagomilava snagu, što opravdava osjećajsnage.»
Druga koncepcija, koju također nalazimo kod Nietzschea, bila bishvaćanje moći kao više snage (mehr Macht, mehr Kraft), kaonadmoći. To je moć kao moć upravljanja i vladanja, moć zapovijedanja,ugnjetavanja i eksploatacije, moć prisvajanja i otimanja. Ta moć čulase u nekim citatima koje sam vać naveo, a i općenito se dosta čestočuje kod Nietzschea, te je polazna tačka za mnoge kritike njegovefilozofije.
Međutim, mislim da se kod Nietzschea javlja i jedna treća koncepcijaili oblik moći. Vrlo jasno ona dolazi do izražaja kad Nietzschepodvrgava kritici takozvanog «dobrog čovjeka»:«Skromnog, marljivog, dobronamjernog, umjerenog: takvog hoćetečovjeka? Dobrog čovjeka? Ali meni se čini da je to samo idealni rob,rob budućnosti.» I dalje: «Marljivost, skromnost,dobronamjernost, umjerenost, to su samo zapreke za suverenu svijest, zaveliko pronalazaštvo, za herojsko postavljanje cilja, zaplemenito bivstvovanje-za-sebe.» Također ovako: «Onajsiromašni životom, onaj slabi osiromašuje i život; onajbogati životom, onaj jaki – on ga obogaćuje. Prvi je njegovparazit, drugi je njegov darovatelj.»
Tako uz koncepciju moći kao puke snage i uz koncepciju moći kaonadmoći, vladanja, imamo i koncepciju moći kao sposobnosti, kaomogućnosti (Vermogen, Fahigkeit), kao sposobnosti doživlajavanja iživljenja, ljubljenja i čuđenja, kao sposobnosti otkrivanja i dovođenjau život novoga, kao sposobnost stvaranja i darivanja. Morali bismodakle razlikovati tri bitno različita oblika moći: moć kao puka moć ilisnaga, moć kao nadmoć i moć kao stvaralaštvo.
Kad se postavi pitanje o odnosu raznih oblika moći prema onom ljudskom,odgovor prirodno ne ispada jednako. Moć kao puka snaga jošuvijek je nešto pred-ljudsko, neštojoš-ne-ljudsko. Moć kao nadmoć, kao dominacija, oblik jeneautentičnog, otuđenog ljudskog bivstvovanja. Moć kaostvaralaštvo i darivanje oblik je istinski ljudskogbivstvovanja. Moć kao nadmoć i moć kao stvaranje i obogaćivanjeljudskosti nalaze se u nepomirljivoj suprotnosti. Ali oba ova oblikapretpostavljaju moć kao snagu. Stvaralaštvo ne može bitinemoćno!
Kada se tvrdi da je moć kao stvaralaštvo negacija moći kaonadmoći i kada se u ime humanosti zahtjeva da se moć kao dominacijaprevlada pomoću moći kao stvaralaštva, može se lako javitisumnja, nismo li «pretjerali». Možda nije sama moć kaonadmoć i vladanje nešto nehumano, već samo ona«zloupotreba» nadmoći što je nazivamo«nasiljem»? Možda bi zahtjev za prevladavanjem moći kaonadmoći i dominacije trebalo zamjeniti zahtjevom za prevladavanjemvladanja kao nasilja?
Kao što je osamnaesti vijek bio nazvan «vijekomprosvjećenosti», neki smatraju da bi naš vijek trebalonazvati «vijekom nasilja». Ma koliko ovaj naziv bio«jednostran» i «neadekvatan» zakarakteriziranje našeg vremena u njegovoj složenosti,teško je osporiti da se u današnje svijetu na svakomkoraku susrećemo s faktom fizičkog ili duhovnog nasilja unajrazličitijim oblicima, od nasilja što ga vršepojedinci jedan nad drugim, preko onog što ga vrše raznegrupe nad pojedincima do onog što se zbiva među klasama,državama i drugim društvenim grupama i organizacijama. Upravoova sveprisutnost i neizdrživost nasilja vjerojatno objašnjavačinjenicu što se mnogi suvremeni mislioci prihvaćajurazmišljanja o mogućnosti prevladavanja nasilja, kao i činjenicušto se pri tom često preskače prividno «apstraktno»i «irelevantno», no uistinu neizbježno i neophodno pitanjeo biti nasilja.
Podsjetimo se samo nekih diskusija i sporova o putovima prevladavanja nasilja!
Mnogi suvremeni progresivni teoretičari, čiji je ideal slobodno,socijalističko društvo, smatraju da se nasilja, koje jeobilježje suvremenog društva, ne može prevladati drukčije negoprotunasiljem. To stanovište zastupaju neki marksisti kao imnogi teoretičari i vođe progresivnog antikolonijalnog iantiimperijalističkog pokreta. Možda je jedan od najizrazitijihprimjera Frantz Fanon, koji sa jedne strane naglašava dadekolonizacija za koju se zalaže treba da bude istinsko«stvaranje novih ljudi», a s druge strane tvrdi da sedekolonizacija ne može ostvariti bez «krvavih noževa», jer«ako posljednji treba da postanu prvi, to može biti samoposljedica jednog odlučnog i smrtonosnog sukoba dvajuprotivnika». Ova volja da se zbace oni koji vladaju i ugnjetavajumože se provesti samo upotrebom svih mogućih sredstava ukljućujući inasilje. Ne može se dezorganizirati jedno društvo, bilo ono neznam kako primitivno, ako nismo otpočetka spremni da «slomimo sveprepreke koje ćemo sresti na putu». Kolonizirani koji je odlučioda realizira taj program i da bude njagov pokretač « u svako jevrijeme spreman na nasilje», i to ne samo na ograničeno, nego na«apsolutno nasilje».
Nasuprot ovakvom shvaćanju mnogi zastupaju tezu da se nasilje ne možeprevladati nasiljem. Tako po mišljenju američkih hipijapropovijedati da se na nasilje reagira nasiljem znači zalagati se zanovi oblik nasilnog društva, odnosno za bitno ostajanje ugranicama starog društva. Novo društvo može se stvoritisamo tako da se na nasilje i mračnjaštvo reagira ljubavlju iistinom. No ne propovijedaju nenasilje samo «neznanstveni»i progresivni hipiji. U zborniku o nasilju u današnjem svijetušto su ga nedavno objavili (pretežno konzervativni) suradniciCentra za proučavanje suvremene civilizacije u sklopu Univerziteta uNici gotovo su svi radovi prožeti idejom da protunasilje ne može bitiodgovor na nasilje, da na nasilje treba odgovoriti ljubavlju,razumijevanjem, razjašnjavanjem zabluda.
Uviđajući da su znatne teškoće sadržane i u mišljenju dase nasilje može prevladati samo pomoću nasilja i u mišljenju daje svaka upotreba nasilja nedopuštena, neki su progresivnimislioci došli do zaključka da se prihvatljivo rješenjeza te teškoće može naći samo ako se razlikuju razne vrstenasilja, kao npr. revolucionarno i kontrarevolucionarno nasilje,progresivno i reakcionarno nasilje, represivno i oslobodilačko nasiljei sl. Pokušavajući da riješi taj problem Herbert Marcuseje u diskusiji s berlinskim studentima među ostalim rekao: «Jasam u svom predavanju naglasio da su to različite vrste nasilja,što se primjenjuju u obrani i u agresiji. Primjer: nasilje kojevrši policajac kad savladava ubojicu vrlo je različito, ne samospoljašnje nego i u svojoj nagonskoj strukturi, u svojojsupstanci, od nasilja policajca koji premlaćuje demonstranta. I jedno idrugo je nasilje, ali to svoje ima posve različitu funkciju.»Nakon što je tako napravio razliku između ombrambenog iagresivnog nasilja na individualnom planu, Marcuse tvrdi da se tadistinkcija može prenijeti i na nadindividualni, društveni ilipovijesni plan, na kojem treba razlikovati nasilje revolucionarnogterora od nasilja bijelog terora. Jer «revolucionarni terorupravo kao teror implicira svoje vlastito transcendentiranje ka jednomslobodnom društvu, dok to bijeli teror ne čini. Teror koji seprimjenjuje u obrani Sjevernog Vijetnama bitno je različit od terorakoji se primjenjuje u agresiji». Zahtijevajući da se tadistinkcija provede, Marcuse ne smatra da je u praksi lako odreditigranicu gdje počinje jedno, a prestaje drugo. On zna da nijejednostavno spriječiti da se revolucionarni teror izrodi u okrutnost ibrutalnost. Međutim, po njegovom mišljenju, «u pravojrevoluciji uvijek postoje sredstva i putovi da se spriječi izrođivanjeterora.» Koja su to sredstva, on na žalost na kaže.
U vezi s pokušajem da se problem mogućnosti prevladavanjanasilja protunasiljem riješi uz pomoć distinkcije između dvijevrste nasilja javlja se pitanje da li je ta distinkcija (govorimo o'distinkciji' u singularu, jer premda je riječ o raznimdistinkcijama koje nemaju isti smisao, one su paralelne. Tako npr.distinkcija između opresivnog i oslobodilačkog nasilja nije identična sonom između agresivnog i obrambenog, ali to su parovi koji imajuizvjestan paralelizam.) osnovana ili bi možda prije nego što jeprovedemo trebalo promisliti sam pojam nasilja. Čini se da tadistinkcija ne rješava pitanje i da oni koji branestanovište o revolucionarnom nasilju dolaze u teškoće. Irevolucionarno nasilje ipak je nasilje, pa je vrlo teško pitanjekako se može postići da ono, kad je jednom stavljeno u pokret,prestane, da ne dođe do održavanja i nastavljanja nasilja. Ne bi li bioizlaz u tome da malo više promislimo o pojmu nasilja, da gajasno razgraničimo od pojma sile? Ne bi li trebalo da«promjenimo», odnosno, tačnije, preokrenemo distinkcijukoju je u svoje vrijeme napravio Sorel?
Sorel je u svojim «Razmišljanjima o nasilju»insistirao da treba provesti distinkciju između «buržoaskesnage» (la force burgeoise) i «proleterskog nasilja»(la violence proletarienne). Po njegovom mišljenju «snagaželi da nametne organizaciju izvjesnog društvenog poretka ukojem vlada manjina, dok nasilje teži da se razori taj poredak».Buržoazija upotrebljava snagu da bi održala jedan opresivni poredak, aproletarijat se služi revolucionarnim nasiljem da bi taj poredakukinuo. To je nasilje oslobodilačno, a njegov je najefikasniji oblik,po Sorelu, opći štrajk.
Sorelovu distinkciju ne navodim zato što bih se s njim slagao,već zato što je smatram terminološki zanimljivom uobrnutom smislu, zato što mislim da bi trebalo provestidistinkciju (koju čak i naš obični jezik dosta dobro provodi!)između (ponekad i proleterske) sile i (često buržoaskog, a neproleterskog) nasilja.
Sila je bitno vezana uz moć kao snagu, a nasilje je oblik moći kaonadmoći, vladanja i ugnjetavanja. Kao što svaka moć kao snaganije ujedno i nadmoć, tako ni svaka upotreba sile nije nasilje. Svakakonije nasilje ako se netko tko je u mraku napadnut brani svom snagomkojom raspolaže, a nije nasilje ni ako se jedna zemlja brani od oružaneagresije oružjem, dakle silom. Nasilje je samo takva primjena iliupotreba sile koja smjera na destruiranje čovjeka, na ograničenjenjegove slobode, na onemogućavanje njegovog stvaralaštva, nauništenje ili unakaženje njegove ličnosti. Ono može smjerati nafizičko uništenje čovjeka nanošenjem tjelesnih izljedaili nametanjem fizičkih napora, a može se «ograničiti» i«samo» na duhovno uništavanje putem psihičkogpritiska, zastrašivanja i obmanjivanja. U svakom slučaju mislimda je o nasilju riječ samo tamo gdje se sila upotrebljava za razaranjeljudskosti, za gušenje čovjekovih sposobnosti, za onemogućavanječovjekovog stvaralačkog djela.
Ako tako shvatimo nasilje, očito je da je nasilje bitno povezano sdrugom formom moći, tj. s moći kao s nadmoći. Samo tamo gdje postojinadmoć moguće je nasilje, i to nasilje može izvršiti samo jači uodnosu na onog koji je slabiji. U jednoj nedavnoj diskusiji ostudentskom pokretu jedan od učesnika, indirektno odgovarajući naoptužbu predstavnika moći da se studenti služe nasiljem, dobro je rekaoda ne može zec izvršiti nasilje nad lovcem. Nasilje možeizvršiti samo onaj koji je jači nad onim koji je slabiji.
Izrastajući na pretpostavci moći kao nadmoći, nasilje nije neka odsvoje pretpostavke bitno različita izraslina. Moć kao nadmoć u klicisadrži nasilje i «prirodno» prerasta u nasilje kao svojojbiti primjerenu formu bivstvovanja. Drugim rječima, nasilje je samoispoljena i razvijena bit moći kao nadmoći.
Na pitanje o odnosu moći i nasilja prema humanosti, što jeosnovna tema ovog razmatranja, možemo, dakle, odgovoriti da je nasiljekao razvijeni oblik moći kao nadmoći, eksploatacije i dominacije,nešto bitno neljudsko, što ne može poslužiti kao sredstvoza dostizanje humanih ciljeva. To ne znači da se nasilju ne smijemosuprotstaviti silom, jer, kako je također tačno uočeno, trpljenjenasilja nije tolerantnost ni humanost nego ropsko (neljudsko) mirenje snehumanošću. Ako smo doista usmjereni na ono ljudsko, humano, tozahtjeva negaciju moći kao nadmoći i nasilja, njeno prevladavanje putemmoći kao ljudske stvaralačke djelatnosti.