Napisano: 3. decembar 1869.
Izvor:
Prvi put izdato:
Online verzija: Pobunjeni um 1999-2002 / Marksistička internet arhiva (marxists.org) 2002
Transkripcija/HTML: Pobunjeni um
Memorandum za Roberta Eplgarta
3. decembar 1869.
Vlasništvo nad zemljištem - taj originalni izvor bogatstva - postao je veliki problem od čijeg razrešenja zavisi budućnost radničke klase.
Nemajući nameru da polemišemo ovde sa svim argumentima iznetim od strane advokata privatnog vlasništva nad zemljištem - pravnicima, filozofima, i političkim ekonomistima - samo ćemo prvo reći da oni sakrivaju stvarnu činjenicu osvajanja plaštom "prirodnog prava". Ako osvajanje čini prirodno pravo nekolicine, mnoštvo samo treba da skupi dovoljno snage da bi steklo prirodno pravo da ponovo osvoji ono što mu je bilo oduzeto. U razvoju istorije, osvajači su pokušavali da daju neku vrstu društvene sankcije njihovom originalnom pravu izvedenom iz gole sile, kroz instrumentalnost zakona koje su sami nametnuli. Na kraju dolazi filozof koji proglašava da ovi zakoni predstavljaju univerzalnu saglasnost društva. Ako je zaista privatno vlasništvo nad zemljom bazirano na takvoj opštoj saglasnosti, evidentno postaje nevažeće od trenutka kada većina u društvu odustane od njegovog garantovanja. Kako bilo, ostavljajući na stranu takozvana "prava" vlasništva, potvrđujemo da ekonomski razvoj društva, povećanje i koncentracija stanovništva, nužnost kolektivnog i organizovanog rada u poljoprivredi, kao i upotrebe mašinerije i sličnih izuma, čine nacionalizaciju zemlje "društvenom nužnošću", kojima nikakva količina priče o pravima vlasništva neće odoleti.
Promene diktirane društvenom nužnošću će sigurno učiniti svoje pre ili kasnije, jer imperativne potrebe društva moraju biti zadovoljene, i zakonodavstvo će uvek biti primorano da im se prilagodi.
Ono što nam je potrebno je dnevno uvećavanje proizvodnje čija poterba ne može biti zadovoljena tako što će se dati nekolicini individua da ih regulišu u skladu sa svojim hirovima i privatnim interesima ili da u neznanju iscrpljuju snage zemljišta. Ali naučno znanje koje posedujemo, i tehnička sredstva poljoprivrede kojima upravljamo, kao što je mašinerija, etc., ne mogu se nikada uspešno primeniti osim kultivisanjem velikih površina zemljišta. Krupno obrađivanje zemljišta - čak i u sadašnjoj kapitalističkoj formi koja degradira samog proizvođača na prostu tovarnu životinju - mora da pokaže rezultate mnogo superiornije u odnosu na sitno obrađivanje za sopstvene potrebe - zar ne bi, onda, kada bi se primenila na nacionalnom nivou, sigurno dala snažan impuls proizvodnji? Stalno rastuće potrebe ljudi na jednoj strani, stalno rastuća cena poljoprivrednih proizvoda na drugoj, daju neoborivi dokaz da je nacionalizacija zemljišta postala "društvena nužnost". Umanjenje poljopivredne proizvodnje koje izvire iz individualne zloupotrebe prestaje da bude moguća čim se obrađivanje počne vršiti pod kontrolom, za račun, i za dobrobit nacije.
Često se aludira na Francusku, ali ona je sa svojim seljačkim sopstveništvom dalje od nacionalizacije zemlje nego što je Engleska sa svojim lordovskim veleposedništvom. U Francuskoj, istina, zemljište je dostupno svakome ko ga može kupiti, ali sama ova činjenica je dovela do podele zemlje na male parcele koje obrađuju ljudi sa skromnim sredstvima i uglavnom oslonjeni na resurse telesnog rada njih samih i njihovih porodica. Ova forma zemljišnog poseda i zahvaljujući njoj nužna proizvodnja za sopstvenu ishranu ne samo da isključuje svu primenu modernih poljoprivrednih poboljšanja, već istovremeno pretvara samog zemljoradnika u najvećeg neprijatelja svog društvenog napretka, i nadasve, nacionalizacije zemljišta. Vezan za zemljište nad kojim troši sve svoje životne energije da bi dobio male prinose, obavezan da daje veći deo svog proizvoda državi u formi poreza, zakonu u vidu pravničkih troškova, zajmodavcu u vidu kamate; sa potpunim nepoznavanjem društvenih kretanja van njegovog malo delokruga; on se još uvek grčevito drži svog parčeta zemlje i njegovog jedva nominalnog vlasništva nad njim. Na ovaj način, francuski seljak je bačen u najfatalniji antagonizam prema industrijalnoj radničkoj klasi. Seljačko sitnosopstveništvo je stoga najveća prepreka "nacionalizaciji zemljišta". Francuska, u svom sadašnjem stanju, sigurno nije mesto gde moramo tražiti rešenje ovog velikog problema. Nacionalizovati zemljište, podeliti ga na male parcele i dati ga individuama ili radničkim društvima, samo bi pod vlašću srednje klase, dovelo do nemilosrdne konkurencije među njima, i izazvalo određeni rast "rente", i stoga stvorilo nova sredstva prisvajačima da se bogate na račun proizvođača.
Na Internacionalnom kongresu u Briselu, 1868, jedan od mojih prijatelja je rekao:
"Mali privatni posed je osuđen presudom nauke; veliki pravdom. Prema tome ne ostaje nego jedna alternativa. Zemljište mora postati vlasništvo ruralnih asocijacija, ili vlasništvo cele nacije. Budućnost će rešiti to pitanje."
Ja kažem, naprotiv:
"Budućnost će odlučiti da zemljište ne može biti posedovano drugačije nego nacionalno. Dati zemljište u ruke zadruzi ruralnih radnika bi bila predaja celog duštva jednoj ekskluzivnoj klasi proizvođača. Nacionalizacija zemljišta će izazvati potpunu promenu u odnosima između rada i kapitala i konačno svršiti sa celokupnom kapitalističkom proizvodnjom, bilo industrijalnom ili ruralnom. Samo onda će klasne razlike i privilegije nestati zajedno sa ekonomskom osnovom iz koje potiču i društvo će se transformisati u asocijaciju "proizvođača". Živeti od tuđeg rada će biti stvar prošlosti. Neće više postojati vlada ili država odvojene od samog društva."
Poljoprivreda, rudarstvo, manufaktura, jednom rečju, sve grane proizvodnje će postepeno biti organizovane u najefektivnijem obliku. Nacionalna centralizacija sredstava za proizvodnju će postati prirodna osnova društva sačinjenog od asocijacija slobodnih i jednakih proizvođača koji svesno deluju po zajedničkom i racionalnom planu. Takav je cilj kome veliki ekonomski pokret devetnaestog veka teži.