Napisano:Ove instrukcije napisao je Marks za delegate privremenog Generalnog savjeta na Ženevskom kongresu Međunarodnog udruženja radnika, koji je održan 3 - 8 septembra 1866. g
Izvor: Cjel. djela Marksa i Engelsa, Moskva, tom XIII, dio I, strana 195 - 204. (na ruskom)
Prvi put izdato: Odštampano u ''The Working Man'' 1. i 6. marta 1876. g. bez potpisa.
Transkripcija / HTML: Marko Rakićević / Stevan
Gostojić
Privremeni Generalni savjet predlaže uglavnom plan organizacije u onom obliku kakav je predviđen privremenim statutom. Dvogodišnje iskustvo pokazalo je pravilnost tog plana i mogućnost njene primjene u uslovima raznih zemalja bez štete po jedinstvo akcije. Za sjedište Generalnog savjeta u idućoj godini preflažemo London, jer stanje stvari na kontinentu nije takvo, da bi se moglo računati na kakvu bilo promjenu u tom smislu.
Generalni savjet treba da bude biran na kongresu (čl. 5 Privremenog statuta) s pravom kooptacije.
Kongres bira generalnog sekretara na jednu godinu. To je jedino plaćeno službeno lice Udruženja. Predlažemo da mu se plaća 2 funte sterlinga nedeljno.
Jedini godišnji ulog svakog člana Udruženja određuje se u iznosu od pola penije (može biti i jedan peni). Vrijednost članske karte (knjižice) plaća se odvojeno.
Pozivajući članove Udruženja da osnuju društva za uzajamnu pomoć i da među njima uspostavljaju internacionalnu vezu, prepuštamo inicijativu u toj stvari (osnivanje društva za uzajamnu pomoć, materijalna i moralna pomoć siromašnim članovima Udruženja Švicarcima, koji su to prvi predložili na septembarskoj konferenciji prošle godine.
a) Uopće govoreći, ovo pitanje obuhvata cjelokupnu djelatnost Međunarodnog udruženja, koje ima za cilj da ujedini akcije radničke klase radnih zemalja i da ih ućini općim, akcije za oslobođenje radničke klase, koje su dosad preduzimane odvojeno.
b) Jedna od naročitih funkcija, koju je naše Udruženje vršilo dosad s uspjehom, jeste sprečavanje manevara kapitalista, koji su uvijek spremni da u slučaju štrajka i lokauta iskoriste strane radnike kao oružje protiv mjsnih radnika. Jedan od velikih siljeva Udruženja jeste da se postigne da radnici raznih zemalja ne samo osjećaju nego i djeluju kao braža i drugovi u borbi za oslobođenje.
c) Jedna od krupnih mjera koju predlažemo za ''internacionalno ujedinjenje akcija'', to je:statističko proučavanje položaja radničke klase u scim zemljama, koje treba da preuzme sama radnička klasa. Da bi se uspješno djelocalo, treba poznavati taj materijal na koji je potrebno utjecati. Poduzimajući ovako veliki posao, radnici će dokazati da su sposobni da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke. Stoga predlažemo slijedeće:
Da se u svakom mjerstu gdje postoje sekcija našeg Udruženja hitno pristupi radu i da se skuplja materijal po raznim mjestima, na koja se ukazuje u priloženoj shemi istraživanja.
Kongres poziva sve radnike Evrope i Sjedinjenih Država Amerike da uzmu učešća u prikupljanju statističkih podataka o radničkoj klasi. Referate i materijal slati Generalnom savjetu. Generalni savjet je na osnovu tog materijalizma dužan da sastavi opći referat i da uz njega priloži materijal.
Ovaj referat, zajedno sa prilozima, iznosi se na slijedeći godišnji kongres, i pošto ga on potvrdi, štampa se iz sredstava Udruženja.
Opća shema istražicanja, koja se može izmijeniti prema mjesnim prilikama
1.Naziv proizvodnje.
2.Uzrast i spol lica zaposlenih u njoj.
3.Broj lica zaposlenih u njoj.
4.Plaća i najamnina: a) učenika; b) nadnica ili najamnina po komadu; skala nagrade za rad posrednicima. Srednja nedeljna, godišnja zarada.
5.a) Trajanje radnog dana u fabrikama, b)Trajanje radnog dana u malim poduzećima i kućnoj industriji, ako postoje sve te vrste proizvodnje. C) Noćni i dnevni rad.
6.Prekidi za jelo i postupak s radnicima.
7.Stanje radioncie i uslovi rada: uska prostorija, rđava ventilacija, prostorija nije sunčana, upotreba plinskog osvetljenja. Čistoća, itd.
8.Vrsta zanimanja.
9.Utjecaj rada na fizičko stanje.
10.Moralni uslovi. Odgoj.
11.Stanje proizvodnje. Da li je proizvodnja sezonska ili je više-manje ravnomjerna u toku cijele godine; da li trpi zatna kolebanja; podliježe li stranoj konkurenciji; da li uglavnom opskrbuje unutrašnja ili vanjska tržišta itd.
Ograničenje radnog dana je preduslov bez kojeg svi dalju pokušaji poboljšanja položaja radnika i njihovog oslobođenja moraju pretrpjeti neuspjeh.
Ono je nužno kako radi održavanja zdravlja i fizičke snage radničke klase koja sačinjava veliki dio naroda, tako i radi osiguranja radnicima mogućnosti za umno razvijanje, međusobno opčenje, za socijalni i politički rad.
Predlažemo zakonom ustanovljen osmosatni radni dan. Takvo ograničenje je opći zahtjev radnika Sjedinjenih Američkih Država. Odluka Kongresa učinit će da ovaj zahtjev postane opća platforma radničke klase u cijelom svijetu.
Radi obaveštenja kontinentalnih članova Udruženja čije je iskustvo u fabričkom zakonodavstvu relativno malo, dodajemo da nikakvo ograničenje utvrđeno zakonom neće postići cilj, i kapital će ga narušavati, ao ne bude točno određeno ono doba dana koje treba da ispune tih 8 sati rada. Trajanje toga vremena mora se određivati s ovih 8 sati rada i povrh toga - prekidima za jelo. Na primer: ako razni prekidi za jelo traju jedan sat, zakonom određeno vrijeme mora obuhvatati 9 sati, recimo 7 izjutra do 4 poslije podne, ili od 8 izjutra do 5 poslije podne, i tome slično. Noćni rad može se dozvoliti samo kao izuzetak u proizvodnji ili granama proizvodnje koje zakon točno određuje. Potrebno je težiti potpunom ukidanju noćnog rada.
Ovaj paragraf tiče se samo odraslih muškaraca i žena. Ženama, uostalom, treba da bude uoće zabranjen bilo kakav noćni rad, kao i svaki rad koji je štetan po slabiji ženski organizam, koji ga truje ili ga izlaže bilo kakvim drugim štetnim utjecajima. Pod odraslim podrazumijevamo sva lica od 18 godina naviše.
Smatramo da je tendencija savremene industrije da privuče djecu i podmladak oba spolada uzmu učešća u velikom djelu drušvene proizvodnje - progresivna, zdrava, zakonita, ma da je u kapitalističkom pokretu dobila nakazan oblika. U razumnom društvenom poretku, svako dijete, kad napuni 9 godina, trebada postane proizvodni radnik, isto tako kao što se i svaki za rad sposoban odrastao čovek mora potčiniti općem zakonu prirode, naime, da bi jeo, mora raditi, i to da radi ne samo umom, već i rukama.
Međutim, djecu i podmladak oba spola, o kojima je ovdje riječ, treba danas podijeliti u tri grupe, i prema njima se treba različito odnositi: u prvu grupu treba da uiđu djeca od 9 do 12 godina, u drugu - od 13 do 15 godina, u treću - od 16 i 17 godina. Predlažeo da prvoj grupi zakon ograniči rad u bilo kakvoj radionici ili domu na dva sata; drugoj - na četiri, i trećoj - na šest sati. Treća grupa mora imati prekid u radu najmanje jedan sat za jelo ili odmor.
Poželjno je možda da osnocnu školsku obuku djeca završe do svoje devete godine. Ali mi se totičemo ovdje samo najnužnijeg sredstva protiv tendencije socijalnog porekla, koji svodi radnika na nico običnog oruđa za akumulaciju kapitala i pretvara pritisnutne bijedom roditelje u robovlasnike koji prodaju svoju vlastitu djecu. Prava djece i podmlatka moraju se zaštititi. Oni nisu u stanju da se sami zaštite. Stoga je dužnost društvada se zauzme za njih.
Ako srednje i više klase zanemaruju svoje obaveze prema vlastitoj djeci, to je njihova griješka. Koristeći se privilegijama tih klasa, dijete je prisiljeno da strada od njihovih predrasuda.
Za radničku klasu stoji sasvim drukčije. Radnik nije slobodan u svojim postupcima. U mnogim slučajevima on čak nije na dovoljoj visini da bi pravilno shvatio interese svoga dijeteta ili normalne uslove ljudskog razvoja. Pa ipak, najprosvijećniji dio radničke klase sasvim je svijestan da budućnost njegove klase, prema tome budućnost čovječanstva, potpuno zavisi od odgoja podmlatka radničkog pokoljenja. On zna da prije svega djeca i podmladak moraju biti zaštićeni od raznog djelovanja savremenog sistema proizvodnje. To može da se postigne samo putem pretvaranja društvenog saznanja u društvenu snagu, a pri postojećim uslovima to se može postići samo posredovanjem općih zakona, na čije poštovanje primorava državna vlast. Zahtijevajući takve zakone, radnička klasa nikako ne učvršćuje vlast vlade. Naprotiv, ovu vlast, koji sada koriste protiv nje, ona pretvara u oružje. Radnici će putem općeg zakonodavnog akta postići ono što bi uzalud pokušavali da postignu putem pojedinačnih, invidualnih napora.
Polazeći od toga, mi kažemo da roditeljima i poslodavcima ni u kom slučaju ne može biti dozvoljeno da upotrebe rad djece i podmlatka - ako taj rad nema odgojni cilj.
Pod odgojem razumijevamo tri stvari:
Prvo: intelektualni odgoj.
Drugo: fizički odgoj, koji se daje u gimnastičkim školama i vojnom obukom.
Treće: tehničku obuku, koja upoznaje sa osnovnim principima svih procesa proizvodnje i u isto vrijeme navikava dijete ili omladincima da rukuje jednostavnim alatkama svih vrsta proizvodnje.
Raspoređivanju djece i radničkog podmlatka na grupe po uzrastu treba da odgovara postepeno sve viši kurs intelektualnog i fizičkog odgoja i tehničke obuke. Rashodi za tehničke škole moraju se djelimično pokrivati prodajom njihove produkcije.
Ujedinjavanje plaćenog proizvodnog rada s intelektualnim i fizičkim odgojem, kao i sa politehničkom obukom, uzdiže radničku klasu znatno iznad nivoa srednje i više klase.
Samo po sebi razumije da upotreba rada svih lica od 9 do 17 godina (zaključno) noćum i u svim proizvodnjama štetnim po zdravlje, mora da bude zakonom strogo zabranjena.
Međunarodno udruženje radnika postavilo je sebi cilj da ujedini stihijski pokret radničke klase, i da ga ujedini a da mu ne diktira ili nameće bilo kakav doktrinarski sistem. Stoga kongres ne treba da se izjasni za bilo kakav poseban sistem kooperacije, već trebada se ograniči na proklamiranje nekoliko općih načela.
a) Smatramo da je kooperativni pokret jedna od snaga koja preobražava savremeno društvo, zasnocano na klasnom antagonizmu. Velika zasluga ovog pokreta sastoji se u tome što on na dijelu pokazuje mogućnost da se savremeni sistem potčinjavanja rada kapitalu, koji je despotski i koji rađa pauperizam - zamijeni republikanskim i blagotvornim sistemom udruženja slobodnih i ravnopravnih proizvođača.
b) Međutim, u okviru patuiljastih poduzeća, koja samo stvaraju i u stanju su da svojim naporima stvore posebne robove najamnog rada, kooperaivni sistem nikada ne može da preobrazi kapitialističko društvo. Zato, da bi se društvena proizvodnja pretvorila u ogroman i harmoničan sistam slobodnog i kooperativnog rada, nužne su opće socijalne promjene, promjene osnova društvenog poretka, takve promjene koje se mogu postići jedino prelaskom organiziranih snaga društva, tj. državne vlasti, iz ruku kapitalista i zemljoposednika u ruke samih proizvođača.
c) Preporučujemo radnicima da se prije pozabave kooperativnom prizvodnjom negoli kooperativnom trgovinom. Ova posljednja dotiče samo površinu savremenog ekonomskog pokreta, dok prva podriva njegove osnove.
d) Preporučujemo svima kooperativnim udruženjima da ulažu dio svog općeg dohotka u fond za propagandu svojih načela kako djelom, tako i riječju, drugim riječima, da sudjeluju u osnivanju novih kooperativnih fabrika, i da isto tako šire svoje učenje.
e) Zato, da bismo izbjegli pretvaranje kooperativnih udruženja u obična buržoaska akcionarska društva (societes par actions), radnici svakog poduzeća, nezavisno od toga da li su akcionari ili nisu, moraju dobijati jednaki dio od prihoda. Voljni smo da dopustimo, kao čisto privremenu mjeru, da akcionari dobijaju nešto veći procenat.
Kital je koncentrirana društvena snaga, dok radnik raspolaže samo svojom radnom snagom. Prema tome, u govor između kapitalia i rada nikad ne može da bude zaključen pod pravednim uslovima, pravednim čak i sa gledišta društva u kojem vlasništvo nad materijalnim sredstvima za život i rad stoji nasuprot živoj proizvodnij snazi. Socijalna snaga radnika sastoji se samo u njihovoj brojnosti. Ali snagu brojne prednosti ubija njena razjedinjenost. Razjedinjenost radnika stvara se i produžava da postoji uslijed neizbježne međusobne konkurencije.
Sindikati su u početku postali, zahvaljujući stihijskim pokušajima radnika da ostrane ili da svedu na manju mjeru tu konkurenciju, da bi izvojevali takve uslove ugovora koji bi im dozvolili da žive bar nešto bolje od robova. Neposredni zadatak sindikata ograničavao se zbog toga na svakodnevne potrebe, na pokušaje da se zaustavi neprekidno nastupanje kapitala, jednom riječju - na pitanja najamnine i radnog vremena. Takva djelatnost sindikata je ne samo opravdana, već i nužna. Bez nje se ne može dok postoji savremeni način proizvodnje. Naprotiv, ta djelatnost mora se svuda proširiti organiziranjem sindikata u svim zemljama i ujedinjenjem tih sindikata. S druge strane, ne znajući to ni sami, sindikati su postali organizirani centri radničke klase, slino srednjovekovinim municipalitetima i komunama, koji su bili centri buržoazije. Ako su sindikati potrebni za partizasnku borbu između kapitala i rada, to su oni još važniji kao organizirana snaga za uništenje samog sistema najamnog rada i clasti kapitala.
Zauzeti isključivo lokalnom i neposrednom borbom s kapitalom, sindikati još nisu potpuno svjesni kakvu snagu predstavljaju za borbu protiv samog sitema najamnog ropstva. Zato su se držali potpuno po strani od općeg socijalnog i poltiičkog pokreta. Međutim, nedavno se kod njih, kako izgleda, probudilo saznanje o njihovoj velikoj historijskoj misiji. O tome se može suditi, na primjer, po njihvom učešću u političkom pokretu u Engleskoj u posljednje vrijeme, po širem shvatanju svojih funkcija u Sjedinjenim Državama i po slijedećoj razoluciji, donesenoj na velikoj konfereciji delegata tredjuniona, koja je nedavno održana u Šafildu: ''Sadašnja konferencija, pridajući važan značaj radu Međunarodnog udruženja u cilju ujedinjenja radnika svih zemalja u opći bratski savez, najhitnije preporučuje raznim udruženjima koja su ovdje pretstavljenja da je, po mišljenju konferecije, neophodno da uđu u to Udruženje radi procvata i blagostanje svih trudbenika''.
Nezavisno od svojih prvobitnih ciljeva, oni moraju da se sada nauče da svjesno rade u svojstvu organizacionih centara radničke klase, postavljajući za svoj glavni zadatak njezino potpuno oslobođenje. Oni moraju da potpomažu svaki socijalni i politički pokret koji je upravljen tome cilju. Pošto su pretstavnici cjelokupne radničke klase i borci za njezine interese, oni moraju da privuku u svoje redove i neorganizirane radnike. Oni treba naročito da se pozabave interesima radnika najgore plaćenih profesija, kao što s, na primjer, poljoprivredni radnici, koji su bespomoćni uslijed svojih specijalnih usloba. Sindikati treba da uvjere cijele svijet u to, da se oni bore ne za uske lične interese već za oslobođenje potlačenih milijuna.
a) Nikakva izmjena oblika oporezovanja ne može da izazove bitnu promjenu u odnosu između rada i kapitala.
b) (...), preporučujemo potpuno ukidanje posrednih poreza i njihovu opću zamjenu neposrednim porezima.
A to zbog toga što je pri neposrednom porezu roba jeftinija i što ona ne utječe na proizvodnju, dok posredni porezi povisuju cijenu robe, jer trgovci uračunavaju u te cijene ne samo sumu posrednih poreza, već i procenat i dobit na kapital, koji je avansiran za njihovo plaćanje.
Zbog toga što posredni porezi skrivaju od svakog pojedinog lica sumu koju ono plaća državi, dok neposredni porez nije ničim maskiran, uzima se javno, pa čak ni ni najneprosvećeniji čovjek ne može da vidi koliku sumu plaća. Neposredni porezi pobuđuju svakog da kontaktira vladu, dok posredni porez ugušuju svaku težnju za samoupravom.
Inicijativa treba da bude prepuštena Francuzima.
a) Zbog čega evropski radnici pokreću to pitanje? Prije svega zato što su se buržoaski pisce i agitatori sporazumjeli da šute o njemu, iako su pokrovitelji svih nacionalnosti na kontinentu, pa čak i Irske. Koji je uzrok tog preštutkivanja? Uzrok je taj što aristokratski i buržuji gledaju na mračnu azijatsku državu na istoku Evrope kao na poslednji bedem protiv talasa radničkog pokreta koji se podižu. Ova se država može slomite samo obnavljanjem Poljske na demokratskim osnovama.
b) U savremenom izmijenjenom polažu Centralne Evrope, i djelomično Njemačke, više nego ikad potrebna je domokratska Poljska. Bez nje će Nemačka postati predstraža Svete alijanse, s njom će ona stupiti u saradnju s republikanskom Francuskom. Sve dok ne bude riješeno to važno evropsko pitanje, radnički pokret će uvijek nailaziti na zapreke, trpjet će poraze i njegov će razvoj biti sprečavan.
c) Zbog toga što je Njemačka jedna od učesnica u diobi Poljske, radnička klasa Njemačke naročito treba da preuzme inicijativu u tom pitanju.
a) O ubitačnom utjecaju velike stajaće vojske na proizvodnju dovoljno se dokaza iznosilo na svim mogućim buržoaskim kongresima: na mirovnim, ekonomskim, statističkim filantropskim i sociološkim. Zbog toga smatramo da je potpuno izlišno da se dalje upuštamo u to pitanje.
b) Predlažemo sveopće naoružanje naroda i sveopću obuku u rukovanju oružjem.
c) Dopuštamo kao potrebnu prelaznu mjeru postojanje omane vojske u svojstvu škole za obučavanje komandog kadra milicije; svaki građanin treba u toku vrlo kratkog vremena da služi u toj vojsci.
Inicijativa treba da bude prepuštena Francuzima.